KULTNI album Brucea Springsteena Nebraska iz 1982. godine jedna je od najneobičnijih ploča u povijest rock glazbe, a biografski film Springsteen: Izbavi me iz ništavila otkriva nove detalje o njezinu nastanku koji je čine još zanimljivijom. Riječ je o albumu objavljenom nakon najvećeg uspjeha u karijeri Brucea Springsteena, dvostrukog albuma The River koji je ispunio onu čuvenu proročansku rečenicu glazbenog kritičara Jona Landaua, "vidio sam budućnost rock'n'rolla i zove se Bruce Springsteen".

U vrijeme uspjeha albuma i The River turneje Landau je već bio najbliži Springsteenov suradnik i menadžer pa mu je prenosio očekivanja iz diskografske kuće u kojoj su bili uvjereni da će sljedeći album dodatno ojačati Springsteenov status rock zvijezde. Springsteen, međutim, baš i nije bio raspoložen za takvu ploču. 

Umjesto toga, zabio se u iznajmljenu kuću na osami s jeftinim četverokanalnim kazetofonom i ponukan gledanjem kultnog filma Terrencea Mallicka Pustara (Badlands) počeo pisati i mumljati nove pjesme uz pratnju akustične gitare i usne harmonike.

Plan je bio da zabilježi ideje za nove pjesme koje će kasnije u studiju snimiti s E Street Bandom, no kad su počeli snimati, Springsteenu se nije svidio bogato aranžirani zvuk pjesama, već inzistira na objavi sirovih snimki, točno onakvih kakve su zabilježene na običnoj kućnoj kazeti.

Ta ekscentrična zamisao izludit će, redom, njegovog menadžera, zatim studijske tehničare i miksere, pa majstore za izradu vinilnih ploča i konačno šefa CBS studija Ala Tellera.

Najzabavniji trenutak filma

Razgovor između Landaua i Tellera o novom albumu - u kojemu Teller mora progutati ne samo pjesme koje su sličnije Bobu Dylanu nego Springsteenu kakvog poznajemo i među kojima se ni svijećom ne može pronaći hit, već i Bruceov zahtjev da novi album ne prate singlice, intervjui i turneje te da na omotu ploče ne bude njegova fotografija - najzabavniji je trenutak filma. 

Jedan od vrhunaca je, svakako, i scena u kojoj prisustvujemo studijskom snimanju pjesme Born in the USA tijekom koje svi prisutni - menadžer, članovi benda i tehničari -  tijekom pjesme shvaćaju da se pred njima upravo događa velika pjesma i budući veliki hit. Ona se, međutim, neće naći na Nebraski već ju je Springsteen spremio za bolje dane. 

Šteta što film ne sadrži više takvih sadržaja, iako se ne može reći da nedostaje zabavnih trivija, poput one o naslovu pjesme Born in the USA koju je Boss posudio iz scenarija Paula Schradera koji mu je bio ponuđen. Scenarij nije pročitao, u filmu nije nastupio, no naslov je zaista dobro iskoristio. 

Springsteen: Izbavi me iz ništavila zamišljen je na način da isprepliće elemente kantautorovog profesionalnog i privatnog života. Ideja je dramaturški opravdana budući da je tijekom rada na Nebraski Bruce doživio prvu veliku epizodu depresije, no realizacija se svodi na opća mjesta, odnosno povezivanje njegovih psiholoških poniranja s traumama iz djetinjstva u kojima je – u crno-bijeloj tehnici – otac zlostavljao i majku i Brucea.

Što je loše?

Nećemo ići tako daleko kao ovdje često citirani Svetislav Basara koji tvrdi da je "priča o zlostavljanju u detinjstvu poslednje utočište nitkova", no svakako je riječ o prilično trivijalnom prikazu zlostavljačke obiteljske dinamike i njezinog utjecaja na buduću rock zvijezdu.

Još je lošija linija priče posvećena vezi s djevojkom Faye, kompozitnog lika sastavljenog od više djevojaka iz ranije faze Springsteenove karijere, što je ostavilo traga i na suhoparnoj karakterizaciji samog lika i na njihovu odnosu kojemu nedostaje i soli i papra. Drugim riječima, od nekoliko centralnih motiva filma, zanimljiv je tek onaj koji se bavi Springsteenovim profesionalnim životom, uključujući i odnos s menadžerom, dok je sve što se tiče njegovog privatnog života mlaka kamilica.

Nije to film koji prati uspon junaka od beznačajnosti do slave, zapravo je ovdje slučaj obrnut jer nakon najvećeg uspjeha slijedi pad u mrak i samodestrukciju, a zatim ipak i novi vrhunci, prvo sa samom Nebraskom, nesumnjivo albumom koji označava jedan od umjetničkih vrhunaca Springsteenova opusa, a zatim i najvećim komercijalnim trijumfom s albumom Born in the USA.

Generalno, zadatak svake biografije neke slavne osobe je da se bavi čovjekom a ne mitom, pa je to i ovdje slučaj. Ipak, nije to uvijek lako sa živim osobama pogotovo kad im je nadimak The Boss. Namjera je bila približiti nam čovjeka iza pjesama kao što je Born in the USA, što mu dijelom i uspijeva, no ipak nemam dojam da - čak i kad nam pokušava dočarati umjetničke i psihološke barijere s kojima se junak filma suočava - uspijeva zaista raspakirati legendu.

Kao ljubitelj Springsteenove glazbe koji bolje poznaje njegovu diskografiju nego biografiju, zapravo sam idealna ciljna publika filma pa ipak me zapravo njegov veći dio nije dotakao.

Glavni krivac bez sumnje je redatelj i scenarist Scott Cooper koji je adaptirao knjigu Warrena Zanesa teškom rukom, što mu je i inače karakteristika.

Dovoljno je prisjetiti se filmova kao što su Čelična pravda (Out of the Furnace) ili Crna misa (Black Mass), pa čak i Ludo srce (Crazy Heart), njegov ponajbolji film, inače najpoznatiji po tome da je Jeffu Bridgesu priskrbio Oscara, i vidjet ćete da Cooper nije osobito suptilan redatelj.

On voli svaku misao tri puta podvući, od viška glava ne boli, po mogućnosti s flomasterima u tri različite boje pa ne možete ne shvatiti što je autor htio reći čak i ako ste uhvaćeni usred drijemeža. Tako i ovdje gomila duge kadrove i krupne planove Springsteenovog pogleda u daljinu, sve kako bi gledatelju dočarao dubinu ništavila u koje je Boss uronio. Eh, da je u montaži malo pokratiti te kadrove, dobili bi sasvim solidnu Hallmarkovu melodramu za televizijsko subotnje poslijepodne.

No, kad se nešto zanemari...

No, kad se ne bavi traumatičnim djetinjstvom, djevojkom koja ne zanima ni Springsteena pa zašto bi zanimala nas, te napadom depresije, film je sasvim dobar i zabavan, a jedan od najzaslužnijih za to je Jeremy Allen White, koji se proslavio serijom The Bear. Iako nije fizički sličan Bruceu, zanimljivo lice i izražajan pogled uspijevaju napraviti posao i nakon početne prilagodbe nije ga teško prihvatiti u ulozi, i to vrlo dobro odigranoj ulozi. 

Uz Whitea, najupečatljiviju je ulogu napravio Jeremy Strong u ulozi Landaua i to je već drugi put u kratko vrijeme, prije toga smo ga gledali u ulozi notornog odvjetnika Roya Cohna u Pripravniku, kako radi sjajne uloge posve izvan svoje glumačke zone komfora.

Stephen Graham je onoliko dobar u ulozi Springsteenova oca koliko mu to skromno napisan lik i maska dozvoljavaju biti, dok je među manjim ulogama najbolji dojam ostavio David Krumholtz kao diskograf Al Teller. 

Na žalost, ženski su likovi redom loše prošli, od već spomenute bezlične djevojke Faye, preko Landauove supruge koja nijemo sluša njegove (za film posve nepotrebne) monologe pa sve do Bruceove majke za koju znamo da mu je bila mnogo važnija nego što se to iz filma može razaznati.

Springsteen: Izbavi me iz ništavila nije ni približno tako dobar film kao što smo se nadali, nije čak ni približno tako dobar film kao što je Bob Dylan: Potpuni neznanac, no za hardkor obožavatelje poslužit će svrsi.

Ocjena: 3/5