IAKO je isprva djelovala kao još jedan u dugom nizu klonova Assassin's Creeda, Ghost of Tsushima s vremenom mi je postala jedna od najdražih, ali i vizualno i dizajnerski najboljih PS5 ekskluziva. I neću reći ništa pretjerano niti kontroverzno ako napišem da se radi o apsolutnom remek-djelu koje je u mnogočemu nadišlo čak i najbolje nastavke Ubisoftove franšize, a usporedbe s više nego solidnim AC: Shadows to su i potvrdile.

Stoga, nastavak Ghost of Yotei imao je pred sobom ogroman zadatak, tim više jer Tsushima nije jedna od onih igara koje su MORALE imati nastavak. Da ne bude zabune, svi smo ga očekivali, ali da je ostalo na tome, s tom odlukom ne bih imao ni najmanje problema jer priča o Jinu Sakaiju za mene je savršeno zaokružena. I zato je i dobro da Ghost of Yotei ne nastavlja tamo gdje je Tsushima završila već donosi novu junakinju s novom pričom smještenoj u drugoj eri. 

Kill Bill u feudalnom Japanu

Ukratko, Yotei je nešto kao Kill Bill u feudalnom Japanu i reći ću samo da je u svakom aspektu bolja od prethodnika. Sucker Punch je tijekom mog gamerskog staža oduvijek titrao na marginama radara s kvalitetnim Infamousom, ali ništa više od toga. No, Tsushima ih je gurnula u prvi plan dok će Yotei taj status zakucati jer radi se o neupitnom kandidatu za igru godine. 

Ovog puta pratimo Atsu, mladu Japanku s vrlo jasnim ciljem - osvetiti se Yoteiskoj šestorci, skupini zločinaca predvođenih odmetnutim samurajem pod imenom Lordu Saitu. Saitu je prije 16 godina pobio njezinu obitelj, a Atsu se napokon osjeća dovoljno spremnom da naoružana očevom katanom naplati dug. 

O priči neću previše jer nikada to ne radim zbog spoilera, ali dovoljno je reći da su Nate Fox i Jason Connell izabrali odličan pristup. 

Iako Tsushima nije bila posebno narativno komplicirana, bila je daleko razrađenija i slojevitija. Yotei ima puno jasniju priču koja je dozlaboga istrošeno opće mjesto u knjigama, filmovima, serijama i stripovima, ali funkcionira bolje na doslovno svakoj razini jer ponekad je dovoljno motivirajuće da vam netko kaže "ovi su ti klošari pobili obitelj" pa da uzmete katanu i krenete u sveopće krvoločno sakaćenje. Osim toga, Atsu se na osvetu zavjetuje tako da na pojas (ili možda točnije, ešarpu) napiše imena šestorke i onda o to ime obriše katanu svaki puta kada skonča nekog od njih. Drugim riječima, prekriži ih krvlju. 

Ne znam za vas, ali to je neupitno kul potez koji me u potpunosti kupio u prvih 10 minuta igre. 

Lisice, vukovi i dvije naoštrene katane

No, to je tek zanemarivo malen dio onoga čime me Yotei nastavljao "kupovati" otprilike svakih desetak minuta. Od predivne grafike, izvrsne glazbe (postoji čak i paralelni low-fi soundtrack),  savršeno odmjerenog cheesy humora, priče koja od minimalističke premise uspijeva izvući toliko mnogo pa sve do brutalnog nasilja i gotovo nepogrešivog instinkta kod izbora onoga što neće popravljati i onoga što će poboljšati u odnosu na prethodnika. A poboljšanja je bezbroj, od izbora oružja i novih poteza, preko napredovanja pa sve do slučajnih susreta na mapi. 

Dat ću samo dva primjera. 

Naime, kod jedinice su me u jednom trenutku jako počeli smetati jednolični susreti s lisicama koje, potpuno opravdano, srećete i ovdje, ali ne svode se na "sretneš lisicu, odvede te do kipa, pomaziš je i zdravo". Ne, ovog puta susreti s lisicama vode do različitih avantura koja su vrlo kratke, ali zabavne podmisije, bilo to spašavanje lika koji je upao u zamku ili istraživanje jedne od random pećina. Osim lisica, tu su i vukovi koje spašavate i onda oni zauzvrat pomažu vama jer... vukovi su quid pro quo tip životinja? Vukovi su zapravo puno prisutniji, ali i lisice su zanimljivije nego su to bile nekoć

Drugi primjer su spašavanja nedužnih seljaka i sporadične borbe s neprijateljima koje mogu završiti ne samo novim misijama već i otmicama koje isprva djeluju kao dio priče da bi vam ubrzo postalo jasno da je to samo jedna od bezbroj stvari koje vam se mogu slučajno dogoditi ako ste osoba za kojom je raspisana izdašna potjernica. 

Teško je nabrojati količinu toga što je Sucker Punch ubacio u igru, ali zaista imate osjećaj da se ovog puta ništa ne ponavlja. Da, vukovi će vas gotovo uvijek odvesti do kampa lovaca, ali iskustvo će se gotovo uvijek razlikovati taman toliko dovoljno da vam ne dosadi. A kad osjetite zamor određenim stilom igre ili oružjem (od dvije katane do arkebuze), igra uvede neki novitet koji u većoj ili manjoj mjeri mijenja način na koji igrate. Osim toga, kako vi postajete opasniji, isto se događa i s vašim neprijateljima koji dolaze u većem broju, bolje naoružani i oklopljeni. 

Borba je dovedena do savršenstva. Ne samo da je sve brzo i učinkovito (ovisno o vašim vještinama) već vas novi razgranati sustav napredovanja zaista nagrađuje ako ste spremni uložiti vrijeme u napredak. Različita oružja učinkovitija su kod različitih tipova neprijatelja, ali to ne znači da se ne možete fokusirati na samo jedno od njih. Kod osvajanja utvrda i dalje birate između prikradanja i agresive, a Atsu nema moralnih dvojbi oko toga hoće li likove koknuti sleđa.

I to je jako dobro jer Yotei je jedna od onih igara u kojoj mnogo toga počiva upravo na borbama. Da, ima tu platformskih dijelova pa čak i nekih zagonetki, ali šora je najbitnija. Mini-igre (paljenje vatre u kampu. kovanje mača ili pečenje ribe) su "uzmi ili ostavi" tip iskustva i dobra je stvar da ih možete preskočiti (preskakao sam ih), ali pomoći će vam da se bolje ufurate ako ste tip čovjeka koji u igrama jednostavno MORA zapaliti vatru kremenjem.

Osim toga, radi se o vrlo PS5 tipu iskustva jer sve ovo u podjednakoj mjeri djeluje i kao podsjetnik na to da DualSense ima par dobrih fora koje su nedovoljno iskorištene. 

Kontroverze ne mogu zasjeniti kvalitetu

Sve u svemu, Ghost of Yotei je sve ono što sam očekivao pa i puno više. Atsu je jednostavno kul lik. Ne želim ulaziti u to je li "bolja" od Jina jer je to potpuno nebitno i samo hrani debilne online rasprave o tome je li igra "woke" ili ne. Doduše, problem ovog puta nisu izazvale rasprave o uobičajenim woke temama već objava jedne od članice razvojnoj tima koja se na mrežama našalila na račun ubojstva Charlieja Kirka zbog čega je ostala bez posla.

Stoga, ako vidite "RIP Charlie Kirk" u komentarima ispod videa, postoji razlog za to. U svakom slučaju, kontroverze ne mogu zasjeniti kvalitetu, a ovo je klasično američko nadmetanje u gluposti, sport čiju popularnost nažalost nije moguće zadržati unutar granica SAD-a. 

Zamjerke na koje također nailazim online vezane su za tobože slabiju priču. Nemoguće mi je složiti se s tim, ali zaista nije bitno jer ljudi su priču doživjeli na svoj način i u pravu su kao i ja ili bilo tko drugi. No, to mi je dalo povod da razmislim o našoj opsesiji složenim pričama u video igrama. 

Tsushimi sam se vratio nedugo prije izlaska nastavka i shvatio da se sjećam tek onih najbitnijih dijelova priče, a u pamćenju mi se daleko intenzivnije urezala nevjerojatna fluidnost, savršene kontrole, dizajnerske odluke koje igrača tjeraju da ide dalje i jasna umjetnička vizija.

I znam da ovo zvuči kao užasno pretenciozan istovar ničeg, ali upravo je taj nedostatak jasne vizije ono što je Assassin's Creed franšizu pretvorilo u prosjek, načičkan prividom sadržaja i opterećen kompleksnim narativom s rijetkim sjajnim trenucima. 

Ghost of Yotei predivan je i tehnički besprijekorno ispeglan dodatak katalogu Sonyjevih ekskluziva i nezaobilazan kandidat u natjecanju za titulu GOTY, ali daleko bitnije od toga, naslov čiji autori ne zaboravljaju da ovo prije i poslije svega mora biti izvrsna video igra. Možda nije ogroman iskorak kao što je to bio slučaj s prethodnikom, ali je apsolutno sve što nastavak i treba biti - kvalitetna nadogradnja. 

Ocjena: 10/10