STEPHEN Richardson, natjecatelj sedme sezone Netflixova reality showa Love Is Blind (slična hrvatska inačica je Brak na prvu), podnio je u Kaliforniji kolektivnu tužbu protiv producenata emisije, prenosi The Hollywood Reporter.

Richardson tvrdi da su on i ostali sudionici trebali biti tretirani kao zaposlenici, a ne kao "nezavisni izvođači", što bi im osiguralo prava poput minimalne plaće, isplate prekovremenih sati i zaštitu od spornih ugovornih odredbi.

Potpuna kontrola produkcije

U tužbi se navodi da su produkcijske kuće Netflix, Kinetic Content i Delirium TV imale kontrolu nad gotovo svim aspektima života natjecatelja tijekom snimanja – od komunikacije do rasporeda spavanja i prehrane. Osoblju hotela u kojem su boravili navodno je bilo zabranjeno davati im hranu, a natjecateljima su oduzimani osobni dokumenti, novčanici, kartice i mobiteli. Na taj način, tvrdi Richardson, nisu mogli napustiti set ni hotelske prostore.

Richardson navodi i da je morao potpisati ugovor kojim se predviđa kazna od gotovo 97 tisuća dolara za svako kršenje, uključujući povredu povjerljivosti i zabranu konkurencije.

I drugi natjecatelji ih tužili

Slične odredbe već su ranije izazvale sporove – primjerice, bivša natjecateljica istog realityja, Renee Poche, podigla je tužbu zbog kršenja radnih prava, a potom je protiv nje pokrenuta arbitraža vrijedna četiri milijuna dolara zbog navodnog kršenja ugovora o povjerljivosti.

Također, Jeremy Hartwell, sudionik druge sezone, 2022. godine tužio je produkciju te naveo da su bili plaćeni 1000 dolara tjedno, što je efektivna satnica od otprilike 7 dolara za rad od 20 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Richardson nije naveo je li se naknada od tada povećala, ali tvrdi da je barem trebao biti plaćen prema minimalnoj satnici, kao i za prekovremeni rad.

Kako su se reality emisije štitile od tužbi?

Inače, industrija reality televizije se dugo štitila od tužbi oslanjajući se na ugovore s klauzulama o povjerljivosti i odredbama koje zahtijevaju da se pravni postupci vode putem arbitraže. Osim toga, klasificiranjem natjecatelja kao neovisnih ugovaratelja, a ne kao zaposlenika, produkcije mogu izbjeći obveze poput isplate minimalne plaće i prekovremenih sati.