DA NE MOŽE tuga ovih dana zaobići i filmski svijet pored sportskog pobrinuo se nažalost Michael Madsen (67), profesor doktor grubijanskih uloga koji se toliko puta na platnu pobrinuo za smrt drugih ljudi, ali opet je bio predmet obožavanja svakog filmoljupca daleko više nego ti koje je tjerao pod zemlju ili se bar to trudio, naročito kad su u pitanju policajci koje zabavi i glazbeno-benzinskim programom.

Naizgled protuha koja iza sebe ima devet knjiga poezije, jednu knjigu s fotografijama koje je osobno napravio, gomilu nagrada za razna filantropska djela, sve to je nepovezivo s fikcijom koju smo gledali, no ne možeš znati tko je kakav čovjek na osnovu celuloida, jedino kakav je glumac. Negdje i ta nepovezivost govori koliko je zaista bio dobar u ovom drugom.

Bio mu je inspiracija Robert Mitchum i zasigurno je Mitchumov najbolji učenik među svim glumcima, kulnost i nehaj koje je emitirao nadilaze često i samu kvalitetu uloga što su mu dodjeljivane, pa on završi kao bitniji faktor u priči i od samih tvoraca filma.

Uzor mu bio legenda zlatne ere Hollywooda

No vratimo se na Roberta i na njegov utjecaj koji je imao u odabiru karijere Michaela Sørena Madsena (dansko porijeklo, tko bi rekao). Naime, Madsen je izjavio kako mu je uzor baš legendarni as zlatne ere Hollywooda i da je gledajući njega odlučio postati glumac, a to zaista nije teško primijetiti i u njegovim ulogama. Mitchum je imao tu naoko emotivnu odvojenost od događanja oko sebe, pogled koji viri ispod gornjeg kapka i glas nastao mješavinom viskija i manjka sna, tako da jasno kao dan - njegov nasljednik je probao da kanalizira sve to.

I sve to je i uspio, uz još mnoge začine koji su činili Mitchuma vrijednim idolom, a naravno da MM nije nikakva kopija, već je dodao i koju lopatu svojih karakteristika koje se ne mogu usporediti s drugima. Onda dolazimo do ključnog pitanja, a ono glasi zašto je Michael Madsen bio osuđen većinski na epizode, dok je Mitchum zasluženo važio za jednog od nositelja svoje epohe?

Ako pogledamo što je Robert Mitchum ostavio iza sebe, tu ćemo naići na klasike kao što su Iz prošlosti, Noć lovca, Rt straha, Nebo zna gospodine Allison, Ryanova kći, Anđeosko lice, Prijatelji Eddiea Coylea, Unakrsna vatra, Prognani, Rijeka bez povratka i da ne nabrajamo sad baš milijun slavnih filmova, ali ono što se primjećuje jest kako je Robert bio uvijek glavna ili u najgorem slučaju jedna od dvije glavne uloge i da je pored toga što nije mario previše za pripremu pred snimanje (osimza Noć lovca), opet su studiji smatrali da je krucijalno imati nekoga poput njega za lice s postera i naslovnice.

Zaslužio je više

Naravno, odmah podvlačimo da nije nikakva sramota biti epizodist, čak je i plus u smislu kultnosti, a naročito je predmet obožavanja na ovoj rubrici, međutim sigurno da je i Madsen zaslužio češće biti taj oko koga se vrti radnja i da je mogao više od 20 minuta screen timea izdržati po filmu.

Pravilno je reći i da je Mitchum bio poseban talent i pored nemarnosti, iznio je i nekoliko nesvojstvenih uloga koje zahtijevaju odlazak na mekšu ili barem zrno emotivniju stranu. Međutim imao je i njegov nepriznati sin određene poezije u svom nastupu, više nego dovoljno darovitosti, uostalom bio je pjesnik i u stvarnosti.

Najrealnije rešenje za ovo pitanje može se naći u razlici između dva vremena i nepopularnom početku rečenice eh, kako je to nekad bilo. Naime, koliko god bilo izuzetaka od tog pravila, u Starom Hollywoodu se ipak daleko manje potcjenjivala publika i naročito u tom revizionističkom periodu od kraja '40-ih do '60-ih autori su imali slobodu da izazovu gledatelja i ne ponude mu ono što misli da će dobiti.

S te strane je bilo mjesta i za glavne heroje koji nisu upeglani šmekeri kao Cary Grant ili već na prvu loptu moralno besprekorni poput Garya Coopera, Gregorya Pecka, Fonde i sličnih, već se moglo dogoditi da čovjek poput Mitchuma vodi glavnu riječ u filmu, a to je takav čovjek da ni u jednom trenutku nisi siguran hoće li pasti na jednu ili drugu stranu žice kada balansira etičkim dilemama.

Za Madsena je zato već na početku karijere određena strana te žice i još od kraja '80-ih do početka XXI. stoljeća kada je on odradio svoje najbolje poslove i prije no što se survao u produkciju nižu od B kategorije, on je i u tom zenitu važio za idealnog gangstera, hulju ili uopšteno ljudsku olupinu, a ne samo njemu, već velikoj većini glumaca sličnog renomea nije dato ništa više od toga i nisu mogli ni da sanjaju da postanu vodeće figure u desetinama filmova kao što je to nekad njihov senzibilitetom srodni prethodnik Robert Mitchum radio.

Žal

Ipak, kad se sve sabere, ne ostaje žal što je Madsen postao i ostao negativac američkog filma, već što nije češće rabljen na pravi način i sad kad se priča o njemu poslije smrti, pa se koristi ona pomalo uvredljiva sintagma Tarantinov glumac kao da ljudi inače ne znaju Madsena, opet to nije toliko ni netačno, niti nepravedno rečeno, jer način na koji ga je koristio Tarantino je upravo onaj kako su ga trebali koristiti i ostali redatelji.

Uostalom, sama prva scena u Psima iz rezervoara sadrži Michaela koji za interpretaciju Madonnine pjesme Like a virgin nema nešto prostiju analizu koja kaže da je samo tražila veliki penis, već nudi objašnjenje kako se radi o djevojci koja je vrlo ranjiva, bila je prej*bana par puta, ali sad sreće momka koji je osjetljiv itd i tu nam je u samom otvaranju stavio do znanja da i grubi Michael može biti nježan, pa makar i u pop-kulturnim spikama. Već smo ga u tom trenu gledali drugačije i onda nam sve ono što uslijedi djeluje još tvrđe kad je on u pitanju.

Tako da nije problem što nije postao novi Mitchum, što je svakako užasan način za opisivanje nekog filmskog djelatnika, kao ono hrvatska verzija ovoga ili mlada europska verzija onoga, što su vrlo jeftine etikete u novinarstvu. Ono što jest problem, to je što nije postao još jači Madsen, bolje hendlovani i potencijalno unapređeniji, ali sasvim je dovoljno ostavio kvalitetne filmske trake iza sebe i bez toga.

Njegovog rođenog kuma i nerođenog brata po prekim pogledima Toma Sizemorea smo također ispratili prije vremena, nedavno i partnera iz ranog remek-djela Ubij me ponovo gdje su Michael i Val Kilmer obećali velike stvari koje su kasnije i ispunili, sada nažalost moramo i njega. Samo nek se zaustavi taj niz, bar na neko duže vrijeme...