JAVNI sektor u Hrvatskoj ima ogroman utjecaj na politiku, odnosno raspodjelu novca poreznih obveznika. Četvrt milijuna zaposlenih u državnim i javnim službama štrajkom se može izboriti za što god žele, njihovim zahtjevima se uglavnom udovoljava. Kao što dokazuje štrajk učitelja, javni sektor može paralizirati važne dijelove sustava, poput školstva ili zdravstva, i tako izvršiti pritisak na vladu kojem se teško oduprijeti.
Istovremeno, privatni sektor - i radnici i poduzetnici - koji plaća javne servise poput školstva, zdravstva ili administracije, takav utjecaj nema pa smo došli čak do toga da se smatra nepristojnim pitati za cijenu i kvalitetu usluga koje javni sektor pruža građanima.
Privatni sektor se jako teško može izboriti za svoje interese
Prije deset godina, 2009. godine, prihodi državnog proračuna od poreza iznosili su 60,5 milijardi kuna ili oko 20 milijardi manje nego danas, a samo u Plenkovićevom mandatu porast će za oko 10 milijardi kuna. I to sve nakon četiri kruga “poreznog rasterećenja”.
Prema podacima Eurostata, prihodi središnje države od poreza prošle su godine iznosili 22 posto BDP-a. Godinu dana ranije bili su na razini od 21,6 posto BDP-a, a godinu prije toga, odnosno 2016., iznosili su 21,3 posto BDP-a. Znači da i u odnosu na veličinu ekonomije porezni prihodi rastu.
>> Plenković se hvali poreznim rasterećenjem koje zapravo ne postoji
Dvodnevno neplaćanje poreza proračun ne bi ni osjetio
Nedavno se pojavila inicijativa međimurskog poduzetnika Darka Zvera da početkom prosinca tvrtke na dva dana prestanu uplaćivati porezne obveze i tako iskažu svoje nezadovoljstvo javnim servisima, koje plaća realni sektor. No učinak takvog prosvjeda je upitan, s obzirom na to da je dinamika plaćanja poreza takva da privatne tvrtke poreze ionako ne plaćaju svaki dan pa dvodnevni štrajk neplaćanjem porezan državni proračun ne bi ni osjetio.
>> Sprema se štrajk privatnika? Organizator: Dva dana nećemo puniti proračun
Što se tiče nekakvog duljeg financijskog štrajka, u smislu da tvrtke neko dulje vrijeme, mjesec ili dva, ne plate poreze i doprinose, to bi također teško prošlo jer se velika većina tvrtki ne bi odlučila na sudjelovanje u tome zbog straha od kazni i ovrha.
>> Pitali smo HUP što misle o najavljenom štrajku privatnog sektora
Dr. sc. Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti kaže da sindikati u javnom sektoru imaju veći mobilizacijski potencijal u odnosu na privatni sektor.
Kotarski: Sindikati javnog sektora se puno lakše koordiniraju u odnosu na sindikate privatnog sektora
“Sindikati u javnom sektoru daleko se lakše koordiniraju i proizvode akcije poput ovog posljednjeg masovnog štrajka zbog toga što imaju veći mobilizacijski potencijal u odnosu na sindikate privatnog sektora. Npr. 90% zaposlenika u redovima državne administracije pokriveno je kolektivnim pregovaranjem, dok 75% zaposlenika u redovima državnih poduzeća može računati na isto. S druge strane, samo 1/3 zaposlenika u privatnom sektoru je pokrivena nekim oblikom kolektivnog pregovaranja. Osim toga, sindikati javnog sektora s obzirom na veću sigurnost zaposlenja u javnom sektoru i veću prosječnu plaću mogu tijekom vremena uplatiti više u 'sindikalne blagajne' po osnovi sindikalne članarine, a više resursa, naravno, olakšava kolektivno djelovanje”, kaže Kotarski.
"Prečesto postoje problematični kontakti između političara i poslovnjaka"
No, upozorava i na problematične odnose između vrha politike i menadžera velikih privatnih tvrtki, kao i na one koji su direktno svojim poslovanjem naslonjeni na državu.
“Kada pak gledamo perspektivu poslodavaca, onda vidimo da HUP kao krovna udruga poslodavaca ima problema u stvaranju internog konsenzusa o ključnim prioritetima i pregovaračkim strategijama prema vladi. S obzirom na to da smo mala država, prečesto postoje prisni i problematični kontakti između političara i poslovnjaka koji vode velike sustave na temelju kojih potonji pokušavaju ostvariti bolje regulatorne uvjete i privilegiranu poziciju na tržištu (ortački kapitalizam). Dakle, oni radije biraju direktno obraćanje vladi u odnosu na zajednički nastup ogromne većine poslodavaca putem krovne udruge kao sredstvo ostvarenja vlastitog cilja, pa takvo oportunističko ponašanje dugoročno onemogućava bilo kakvu suvislu zajedničku akciju. Osim toga, mnogi poslodavci su direktno naslonjeni na državu (para-privatni sektor) pa nisu skloni gristi ruku iz koje jedu. Ovakva interesna ravnoteža dugoročno dovodi do relativno pasivnog i docilnog privatnog sektora te neefikasnog i glomaznog javnog sektora”, kaže Kotarski.
"Ako se privatni sektor ne osvijesti, svi će biti skuhani"
Što se tiče štrajka privatnog sektora kroz neplaćanje poreza, Kotarski je skeptičan prema uspjehu te ideje.
“Porezni štrajk je zgodna ideja, ali za sada teško provediva. Kako spriječiti pojavu 'švercera' koji žele koristi ostvarene akcijom i ne žele se zamjeriti Poreznoj upravi? Nema jednostavnih rješenja, ali ključno je da privatni sektor osvijesti kao svoju buduću sliku 'žabu koja se kuha u loncu'. Neki imaju veći kapacitet da podnesu vrelu vodu u odnosu na druge, no na kraju će svi biti skuhani u slučaju nastavka porezne presije", pojašnjava Kotarski.
"Poslodavci bi na svoju stranu trebali pridobiti masu svojih zaposlenika"
"Smatram da bi poslodavci u privatnom sektoru prvenstveno trebali na svoju stranu pridobiti masu svojih zaposlenika i s njima stvoriti partnerski odnos te onda zajedno pritiskati buduće vlade u smjeru racionalizacije, povećanja efikasnosti javnih servisa i, naravno, poreznog rasterećenja. Mislim da samo to ima šanse jer šačica poduzetnika ne može biti pivotalni igrač u sustavu koji se temelji na principu jedan čovjek-jedan glas... Samo uparivanje individualne i kolektivne racionalnosti kritičnog broja pojedinaca (poduzetnika i nepoduzetnika) može promijeniti status quo”, zaključuje Kotarski.
Grubišić: Postoji sve više zagovornika potrebe za reduciranom ulogom države
Financijski stručnjak Andrej Grubišić u nedavnom razgovoru za Index rekao je da postoje dva načina da se privatni sektor izbori za svoja prava.
>>Sindikati rade samo za one plaćene našim novcem. Tko se bori za većinu radnika?
"Ili da dobiješ izbore i tako kreiraš politiku, a drugi način je da se traži referendum za povećanje bilo kakvih materijalnih stavki u proračunu. Plaće, mirovine, obrazovanje i zdravstvo su četiri kategorije unutar proračuna koje su dominantne. Ako u te četiri kategorije troškovi trebaju rasti iznad nekog postotka, to se mora odobriti na referendumu, a ne da moć za tu odluku bude koncentrirana u rukama premijera i dva-tri ministra jer oni ne snose nikakve posljedice. U Švicarskoj se, na primjer, puno toga odlučuje na referendumima. Ne vidim drugi način jer je štrajk u privatnom sektoru nanošenje direktne štete samome sebi…", rekao nam je Grubišić.
"Potrebno je i u javnost neprestano iznositi činjenice i brojke jer u Hrvatskoj u zadnjih pet godina izlaze na vidjelo podaci koji su ranije postojali, ali se nije o njima raspravljalo. Postoji sve više zagovornika potrebe za reduciranom ulogom države i javnog sektora u našem društvu”, rekao je Grubišić.