Potpuna analiza Gov.hr: Web stranica institucije ili blog jedne vlade?

Foto: Gov.hr/Netokracija

NE ZNAM jeste li već imali prilike posjetiti novi središnji državni portal i stvoriti svoje mišljenje o ovom projektu na kojem se radilo posljednjih godinu dana, no red je da napišemo nekoliko riječi i o nečemu što je imalo potencijal da postane najbolji digitalni projekt Vlade. Inače, o svemu smo pisali još u siječnju u našoj analizi o tome hoće li novi državni portal postati samo jeftina kopija portala britanske vlade, a sada, kada je projekt konačno zaživio, izdvojili smo vrijeme za detaljniju analizu viđenog.

Nakon pregledavanja središnjeg portala Gov.hr, kao i novih stranica Vlade RH vlada.gov.hr, ne možemo se oteti dojmu da smo i u prvoj analizi bili u pravu – planirate li raditi kvalitetno i dugoročno rješenje, odabir najjeftinije ponude nije nužno i najbolja odluka. Ali idemo redom.

Web stranica institucije ili blog jedne vlade?

Iako sam veliki pobornik izrade funkcionalnih stranica koje fokus stavljaju na najvažniji sadržaj, stječe se dojam da je najvažniji sadržaj na početnoj stranici Vlade RH isključivo (samo)promotivnog karaktera. Osim što ostavlja gorak okus u ustima jer ne dobivamo niti jednu važniju informaciju (osim informacija o konferencijama za novinare), čini mi se da bi bolje rješenje bilo da se stranica Vlade nije niti mijenjala, umjesto da se “na silu” išlo na promjenu kako bi se pokazalo “da i mi nešto radimo u digitalnom segmentu”.

Prva asocijacija nove početne stranice Vlade tako mi je pitanje jesam li na internetskoj stranici najvažnije državne institucije ili na nečijem privatnom blogu? Mnogi će se također žaliti na pretjerano korištenje crvene boje na web stranici – svakako, radi se o subjektivnom dojmu svakog posjetitelja, no ostaje činjenica da se ta ista crvena boja mogla bolje iskoristiti za recimo – prikaz linkova. Ovako, linkovi nisu na niti na koji način posebno istaknuti (osim što lagano promijene boju kada pređete mišem preko njih, što definitivno nije dovoljno osobama s poteškoćama s vidom) a niti ne ide u prilog proklamiranoj želji da stranica bude što je moguće pristupačnija što većem broju korisnika.

I već se na stranici Vlade vidi da kopiranje nikad nije donijelo ništa dobroga, jer kako drukčije objasniti razliku u konceptu gov.uk koji svako ministarstvo pa i ured premijera vodi kao odvojenu cjelinu, dok mi cijelu Vladu “guramo” na predložak identičan uredu britanskog premijera ili recimo Ministarstva školstva? Neshvaćanje tih osnovnih razlika zapravo pokazuje da se u Vladi Republike Hrvatske uopće nije vodilo računa o sadržaju, njegovom sortiranju i transparentnom prenošenju građanima.

Dok na stranici britanskog Ministarstva školstva možete bez problema vidjeti tko je ministar, tko su pomoćnici i kako doći do ministarstva, na stranici Vlade RH (koja koristi isti predložak) to nećete pronaći. Ostaje, doduše, za vidjeti kako će biti prezentirana ostala Ministarstva pa se ipak možemo nadati da će se neke greške u međuvremenu ispraviti. Trenutno rješenje kada za odlazak na stranicu Ministarstva gospodarstva prvo morate kliknuti na link Adresar > Popis tijela državne uprave (u dnu stranice) i koji vam se neovisno o stranici na kojoj se nalazite (gov.hr ili vlada.gov.hr) uvijek otvara u novom prozoru, definitivno nije vrijedno spomena.

Početna stranica Vlade RH i britanskog premijera, od kojega je naša Vlada “posudila” ovaj predložak. Možda je predložak i posuđen, ali su informacije izostale, pa je zato stranica britanskog premijera bogatija informacijama, uključujući i one o načinima kontaktiranja, koje kod naše Vlade nećete pronaći. Posebnu pozornost obratite na linkove koji su kod originalne verzije lako uočljivi, dok su kod “kopije” nevidljivi.

A završni dokaz (ako vam je uopće potreban) nerazumijevanja projekta gov.uk je vjerojatno stavljanje copyrighta na naše stranice, iako je gov.uk izdan pod javnom licencom, što nismo primijetili na prvih mah, ali nam je ukazao na to naš komentator.

Kad najvažnije informacije nisu na prvom mjestu

Sjeća li se netko portala Mojauprava.hr? Da, to je onaj portal koji nitko nije koristio a na koje su potrošeni milijuni naših proračunskih kuna, koji je odgovarao na česta pitanja građana (nešto slično kao veliki, državni online FAQ). Sva pitanja i odgovori s tog portala sada su preneseni na Središnji državni portal. Dakle, ovo je mjesto na kojem možete pronaći vjerojatno najkvalitetnije informacije o svemu što vas zanima – od upisa djeteta u vrtić do potrebnih dokumenata za izradu osobne iskaznice. Šteta je zapravo što je fokus na početnoj stranici stavljen na posljednje novosti, a ne na ove informacije, koje su prosječnom posjetitelju mnogo važnije od, primjerice, Reformskih mjera fiskalne konsolidacije. S druge strane, to što je ostavljen naziv Moja uprava umjesto nekog smislenijeg, poput Teme koje bi vas mogle zanimati, opet govori o nedostatku novca uloženog u kvalitetnu sadržajnu strategiju.

Na prosječnom monitoru (laptopu primjerice) cijeli ovaj donji dio stranice Središnjeg državnog portala neće biti vidljiv, što nikako nije dobra praksa u web dizajnu, pogotovo kod stranica državnih institucija koje bi trebala služiti građanima kao izvor informacija.

Drugi važan projekt (koji također nije u fokusu na naslovnici, a trebao bi biti prema svojoj važnosti) jesu e-Građani. Radi se o projektu koji je pokrenut s ciljem “modernizacije, pojednostavljenja i ubrzanja komunikacije građana i javne uprave te povećanja transparentnosti javnog sektora u pružanju javnih usluga” – kako glasi tipična nemaštovita državna definicija. U prijevodu, ako ste do sada išli na razne šaltere po dokumente koji su vam potrebni, to više nećete morati raditi jer se nakon prijave u sustav ti dokumenti mogu preuzeti kroz vaš Osobni korisnički pretinac. Ideja dobra, realizacija baš i ne.

Naime, za pristup sustavu e-Građani potrebno je otići do FINA-e kako biste preuzeli svoj ePass ili mToken, potpuno besplatno. Iza tih mističnih naziva kriju se dva načina pristupa sustavu e-Građani. Moja bi preporuka zbog veće razine sigurnosti bio mToken (mToken je navodno dostupan za “sve platforme” iako u trenucima dok ovo pišem čitam komentare kako na iOS-u zapravo ne radi) kojeg ćete moći skinuti sa weba, putem QR koda kojeg dobijete u FINA-i.

Jednom kada ste sve ovo obavili, red je da se prijavite u sustav. No, opet, nemojte se nadati prevelikoj pomoći od strane razvijatelja ovih stranica jer korisničke su upute praktički nepostojeće, osim ako inženjerski pisani PDF od 25 stranica ne smatramo valjanom korisničkom uputom. A takav tip uputa zaista postoji na cijelom webu – kao da netko nije uzeo vremena, provjerio sve prije puštanja weba u rad i rekao “ovo vam jednostavno nema smisla”. Ono što je konzistentno na cijelom webu su nejasne poruke koje se prikazuju posjetiteljima. Tako kod prijave u sustav i odabira načina prijave, vidimo i potpuno nepotreban podatak o sigurnosnoj razini, što je moglo biti i ranije objašnjeno (jer meni kao posjetitelju razina 2 i 3 ne znači apsolutno ništa).

Razina 2 ili Razina 3 – koju razinu pristupa moram imati da bih mogao koristiti sve prednosti sustava e-Građani? Ovo je samo jedan od primjera gdje se koriste poruke koje zbunjuju građane.

Korisničke upute jedna su sasvim druga priča i projekt e-Građani upravo na tome pada na testu. Zašto raditi projekt kojeg će, realno, moći koristiti samo malen postotak ljudi koji je upoznat s terminima AAI@EduHr, osobni certifikat HZZO-a ili vjerodajnice koje izdaje FINA? Što ti termini znače prosječnom posjetitelju!? Osnovno pravilo web dizajna je da se osmisli kvalitetno sučelje i kvalitetne poruke koje ćete prezentirati vašim posjetiteljima, što ovdje nije napravljeno. Ono što će kratkoročno riješiti problem je izrada kvalitetnih i konciznih uputa koje će u nekoliko koraka građanima objasniti što se od njih očekuje da bi mogli koristiti sustav. I naravno – objašnjenje samog sustava jer prema trenutnom stanju projekta, za sada ćemo moći samo “pregledavati” podatke o, primjerice, svom liječniku, bez mogućnosti da ih preko weba i promijenimo.

Kada spominjemo uporabivost (eng. usability) govorimo o tome koliko je neka stranica jednostavna za korištenje i koliko su poruke koje šaljemo jasne i nedvosmislene. Ako ove projekte gledamo u samopromotivnom smislu, onda ih možemo smatrati uspješnima. Ako pak gledamo očima prosječnog građanina, smatram da nije napravljen dovoljan pomak u tome da se informacije učine pristupačnijima. Kompletna stranica Vlade lošija je u odnosu na prošlu verziju jer nudi manje informacija koje su skrivene unutar nepovezanih linkova.

Česti linkovi (na obje stranice) poput onih o Središnjem državnom portalu, otvaraju se u novom prozoru, bez obzira na kojoj se stranici nalazite. Zapravo, većina linkova je konfuzna i nepovezana, pa tako dio poveznica vodi na vanjske stranice, bez neke smislene ikone koja bi takvu akciju dala do znanja (iako se slične ikone koriste u, primjerice, prikazu novosti). Poruke koje se prikazuju građanima su neusklađene. Ton nije isti kod svih poruka, što je razumljivo kada na projektu radi više članova tima, no opet to se relativno jednostavno rješava tako da se prije početka izrade definira Tone of voice. To u slučaju naše Vlade nije napravljeno.

Poruke koje se pojavljuju na stranicama, poput onih koje se dobivaju prilikom prijave u Korisnički pretinac, osim što su zbunjujuće i izgledaju kao da su pisane prisilno, ni po čemu nisu usklađene s porukama koje se pojavljuju na ostalim stranicama. Točnije, nisu usklađene ni u čemu, osim u nekonzistentnosti.

Pronalazak informacija, ono po čemu je gov.uk itekako poznat, još uvijek je daleko od savršenog (da ne kažem upotrebljivog) na gov.hr. Tražite li primjerice informacije o PDV-u i usporedite ih s rezultatima pretraživanja za VAT koje ćete dobiti na britanskoj stranici, bit će vam jasno da netko nije dobro odradio domaću zadaću.

Pristupačnost u praksi teža slijepim i slabovidnim

Zašto bi baš svim građanima bilo jednostavno pristupiti središnjoj državnoj web stranici te informacijama bitnim za život u zemlji koja razvija Gov.hr? Kao i kod uporabivosti ozbiljni problemi postoje i kada govorimo o pristupačnosti (eng. accessibility) i pristupu internet stranici osoba s poteškoćama. Semantički, stranica je prepuna ozbiljnih problema. Sada, ako ne znate zašto je semantika u web dizajnu bitna, vjerojatno ćete pomisliti “koga je briga”. Ali briga je slijepe i slabovidne osobe koje će zbog ozbiljnih semantičkih problema ovu stranicu mnogo teže koristiti i pronalaziti njima važne informacije. Imate li vremena čitati o tehničkim detaljima, nastavite – u suprotnom preskočite sljedeća tri odlomka.

Tehničke greške koje su mnogima od životnog značenja

Naslovi sekcija koji bi trebali biti označeni tagovima H2, H3 poput većine modernih web stranica, označeni su tagovima SPAN što je pogrešno. Naime, tag SPAN nema nikakvu semantičku vrijednost što stvara ozbiljne probleme korisnicima koji se oslanjaju na screen readere te ne koriste miša već samo tipkovnicu za navigaciju po stranici. Oni neće moći jednostavno “skakati” od jednog do drugog sadržaja koji ih zanima što je i iznimno frustrirajuće. Ako je izgled internetske stranice bitan svima, semantika je prvenstveno bitna osobama s motoričkim poteškoćama koje internetu pristupaju na drukčiji način. Bez kvalitetne semantike stranice, njima će ova stranica biti potpuno neupotrebljiva.

Na stranici se ne koriste ARIA (Accessible Rich Internet Applications) role (izuzmemo li navigaciju, koja je jedina specificirana). Minimalno, trebalo je iskoristiti barem osnovnne ARIA landmark role kao što su main, complementary, banner (header), contentinfo (footer), search. Već korištenjem ovih mogućnosti strahovito bi se poboljšala pristupačnost sadržaju putem screen readera koji koriste role za označavanje sadržaja te za izbjegavanje onog sadržaja koji nam nije zanimljiv. Da ne govorimo da je zaboravljen i osnovni “skip link” koji služi za brzi “skok” na glavni sadržaj stranice.

Kako nisu definirani :focus stilovi za linkove, oni korisnici koji koriste tipkovnicu za navigaciju po stranici, neće dobiti informaciju o tome koji je link trenutno označen. Na sreću, neki preglednici to neovisno rješavaju, ali to svejedno ne znači da se o tome ne treba razmišljati. U dobre stvari svakako mogu ubrojiti kontrastni prikaz (koji izgleda dosta dobro i za kojeg mi se čini da je dorađen u odnosu na prvu jučerašnju verziju, pa tako se sada postavke pamte i kada se “šetate” po stranicama), kao i povećanje slova.

Kompatibilnost

Ono o čemu sam dosta pisao u analizi iz siječnja je što je natječaj postavljen loše i traljavo. Smatrao sam tada, a smatram i sada, da se u natječaju nije trebalo tražiti da internetska stranica bude kompatibilna s Internet Explorerom 6 jer i sam Microsoft više ne pruža podršku Exploreru 6, kao niti operativni sustav Windows XP s kojim je IE6 dolazio predinstaliran, već da se trebalo veći naglasak staviti na pristupačnost web stranice. Kada govorimo o kompatibilnosti, brzim pregledom stranica na servisu BrowserStack možemo vidjeti da stranica usprkos manjim problemima, izgleda dosta dobro čak i u Internet Exploreru 6, izuzmemo li (ozbiljan) problem s nedostajajućom glavnom navigacijskom trakom i manji problem s nepodržavanjem transparentnih PNG slika. No, opet, mali će broj korisnika i vidjeti te probleme, jer je broj onih koji koriste IE6 (izuzmemo li one koji rade po državnim tvrtkama koje još nisu napravila nadogradnju), izrazito malen do – gotovo zanemariv.

Je li se čekanje – 18 mjeseci – isplatilo?

Na novi Središnji državni portal i novu stranicu Vlade čekali smo gotovo 18 mjeseci. Iako je prva najava bila da će stranica biti gotova do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, brzo su svi postali svjesni da je to jednostavno prekratak i nerealan rok.

Najveći problem Hrvatske je što država i vlast funkcioniraju od izbora do izbora, rijetko tko razmišlja dugoročno. Svaka nova Vlada stvara nova ministarstva i agencije pa stoga nije nimalo čudno da Središnji državni portal, kao i portal Vlade, nije nešto što se radi za razdoblje dulje od četiri godine. Zapravo je najveća šteta što smo ovu stranicu čekali toliko dugo, da je do kraja mandata ove Vlade ostalo tek nešto više od godinu i pol dana, pa ćemo novi web vjerojatno vidjeti već kroz dvije godine.

Ono čemu se doduše možemo nadati je da će projekt e-Građani zaživjeti u mjeri u kojoj je zamišljen, što ćemo moći ocijeniti tek po završetku druge faze projekta, kada ćemo putem sustava promijeniti i svog doktora Opće prakse, predati prijavu poreza ili zahtjev za novom osobnom iskaznicom. Za sada djeluje obećavajuće, ali ništa više od toga. Jer, ako portal ne učinite dostupnim većem broju građana (od onih koji znaju imaju svoje AAI@EduHr lozinke), niste zapravo ništa pametno napravili. Kako sada stvari stoje, servis e-Građani namijenjen je samo onima koji odlično barataju računalima. Svi ostali, nadajte se pomoći svoje djece i unuka, jer teško mogu očekivati da će moja baka od 80 godina otići u FINA-u na šalter i zatražiti svoj mToken. No, to je već jedan sasvim drugi problem.

Kad građane stavite u prvi plan, onda su vam sve najvažnije informacije prve dostupne, a novosti ne pronalaze svoje mjesto na naslovnici.

Konceptualno, i hrvatski i britanski portali su prilično slični. No, Britanci su stavili građane u prvi plan i cijeli sustav napravili sa ciljem da se smanji broj stranica Ministarstava i Agencija (kojih je bilo više od 200, ako me sjećanje dobro služi, što je svojedobno u predavanju na FFWD.PRO konferenciji pričao Paul Annet). S druge strane, Hrvati su stranicu napravili s ciljem da “bude čim sličnija gov.uk”, bez podrobnije analize zašto je gov.uk toliko uspješan (hint: zato što je fokus na korisnicima, a ne na promociji). Dok na britanskoj stranici teško možete pronaći informacije o tome što je premijer danas radio, na gov.hr link na stranicu Vlade se nalazi već na početnoj stranici što je i više nego dovoljan dokaz prioriteta i važnosti koje sebi pridaju britanski, odnosno hrvatski političari. S takvim stavom teško da nam uskoro može biti bolje.

Za sada nova Vladina stranica zaslužuje mršavu dvojku. Ne bih želio ulaziti u to koliko je truda uloženo u samu izradu stranice jer vjerujem da je mnogo ljudi potrošilo i previše vremena da stranica ugleda svjetlo dana. No, ono što znam da će se teško promijeniti i u budućnosti je pristup. Pristup onih koji odlučuju o ovakvim projektima i o ovakvim promjenama. A to je, barem za sada, pristup bez vizije. Floskule, velike izjave i najave nisu nešto što će pokrenuti ovu zemlju i učiniti od nje zemlju sličniju Estoniji. Uostalom, sama činjenica da smo se ugledali na Veliku Britaniju, a ne recimo Estoniju koja nam je i po broju stanovnika (i po mentalitetu) puno sličnija, govori o tome da je Hrvatska država bez vizije i bez nekoga tko će “lupiti šakom o stol” i postaviti ciljeve za istinski tehnološki razvoj. A nije da o tome na Netokraciji već nismo pisali.

Emanuel Blagonić, Netokracija.hr