ZAKLJUČCI jučerašnjeg okruglog stola o Jasenovcu očekivano su naišli na zgražanje znanstvenika.
Podsjetimo kratko, sudionici okruglog stola koji su u prostorijama Sabora organizirale stranke DOMiNO i Hrvatski suverenisti zaključili su da je Jasenovac bio radni logor u kojem se pjevalo i sviralo, da nije bilo masovnog ubijanja, da je žrtava bilo puno manje nego u Srebrenici te da djeca uopće nisu bila ubijana, već da su naprotiv tamo dolazila dobrovoljno iz drugih dijelova NDH na praksu jer su majstorske radionice Jasenovca bile na izuzetno dobrom glasu.
Prije svega, treba istaknuti da među sudionicima okruglog stola nazvanog "Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca" nije bilo niti jednog znanstvenika iz područja povijesti te da nitko od njih nikada nije objavio niti jedan ozbiljan, recenzirani znanstveni rad ili knjigu o Jasenovcu.
Sve što su neki njegovi sudionici objavili jest nekoliko kontroverznih knjiga koje su uglavnom svi iole ozbiljniji povjesničari odbacili kao pseudoznanstvene.
Primjerice, povjesničar Goran Hutinec, stručnjak za II. svjetski rat u Hrvatskoj, Holokaust u NDH, deportacije u Auschwitz i logor Jasenovac, upozorio je da je temeljna metoda kojom se uobičajeno koristi jedan od voditelja tog okruglog stola, publicist Igor Vukić kako bi jasenovački logorski sustav prikazao u što boljem svjetlu "selektivnost u korištenju i citiranju dostupnih izvora i svjedočenja".
"Vukić selektivno koristi mnoga svjedočanstva, poput teksta Ante Cilige iz kojeg prenosi podatke o izložbi predmeta izrađenih u logoru na Zagrebačkom zboru ili o njegovu dovođenju u logor redovnim vlakom uz slabu pratnju, no prešućuje sve dijelove istog svjedočanstva u kojima Ciliga opisuje masovne likvidacije na Gradini u ljeto 1942. ili ubijanje zatočenika vraćenih iz zemunskog logora", pojasnio je za Globus Hutinec.
Jasenovcem su se od II. svjetskog rata do danas bavili brojni ozbiljni znanstvenici i istraživačke skupine.
Povijest kao znanost primjenom svoje specifične metodologije, iz fragmentarnih dokaza rekonstruira prošle procese i uzročno-posljedične odnose. Ti dokazi uključuju materijalnu kulturu (arheološki, epigrafski, numizmatički nalazi), karte i ikonografiju, pisane izvore (arhivsko gradivo, administrativne spise, sudske zapisnike, diplomatsku korespondenciju, novine, dnevnike i memoare), fotografije i film, usmena svjedočanstva te kvantitativne serije poput matičnih knjiga, popisa stanovništva i drugih statističkih izvora.
Cilj ozbiljnog znanstvenika je što vjerodostojnije predstaviti povijesna zbivanja na temelju dostupnih materijala, bez ikakvih ideoloških ili drugih pristranosti.
Povjesničar masovnog nasilja u NDH koji se sustavno bavio i Jasenovcem Tomislav Dulić u razgovoru za Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust (IHRA) ustvrdio je da među stručnjacima za taj dio povijesti već godinama postoji konsenzus o okvirnim brojkama žrtava Jasenovca, te da spor prije svega postoji u javnosti, a ne među istraživačima.
U knjizi Utopias of Nation: Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941–42 Dulić daje orijentacijski raspon za Jasenovac od oko 90.000–100.000 žrtava.
U jednoj od najiscrpnijih sinteza muzej U.S. Holocaust Memorial Museum procjenjuje slično - da je u njemu ubijeno 45–52 tisuće Srba, 12–20 tisuća Židova, 15–20 tisuća Roma te 5–12 tisuća Hrvata i Muslimana-protivnika režima. Autori tumače da se njihove procjene temelje na radu nekolicine povjesničara.
JUSP Jasenovac, koji vodi poimenični popis žrtava, iznosi tek nešto manju brojku od 83.145 (39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djeteta), koja se kontinuirano revidira usporedbom matičnih knjiga, popisa zatočenika, poslijeratnih anketa i iskaza, sudskih spisa, "Pages of Testimony" Yad Vashema i lokalnih arhiva, uz eksplicitno navođenje izvora i kolizija podataka.
Povjesničar Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, za Index je rekao da nema nikakvog spora oko toga da je broj žrtava od 700 tisuća procijenjen u ranim danima socijalističke Jugoslavije bio nerealan, prenapuhan radi ishođenja veće ratne odštete u Parizu.
"Postoji jedna zanimljiva anegdota prema kojoj su predstavnici boraca iz Hrvatske došli ministru unutarnjih poslova SFRJ Aleksandru Rankoviću u vezi s prvim spomenikom koji je trebao biti podignut u Jasenovcu, prije nego što je napravljen Bogdanovićev Kameni cvijet. Rekli su mu: Mi bismo htjeli spomenik, na kojem će biti 700 tisuća pločica svih stradalih. On im je odgovorio: Jeste li sigurni da ćete naći svih 700 tisuća imena?", rekao je Klasić.
No, Klasić ističe da ima dovoljno povijesnih materijala koji su dobro istraženi, a koji potvrđuju službene brojke oko kojih postoji znanstveni konsenzus.
"Tu su važne bile izjave svjedoka koji su preživjeli Jasenovac. Postoje snimke iz zraka koje su napravili piloti britanske avijacije RAF. Tu je ustaška arhiva koja govori o tome kako je funkcionirao Jasenovac, tko je vršio nadzor, tko je držao stražu i slično. Zatim imamo i skandalozne dokumente koji kažu da Jasenovac može primiti neograničen broj zarobljenika, što pokazuje da su ti ljudi negdje nestajali.
Zatim imamo suđenja 1947. sudionicima ustaške operacije Kavran u kojoj je u Hrvatsku ubačena tzv. križarska skupina. Policija je tada uhvatila Ljubu Miloša, koji je bio jedan od zapovjednika Jasenovca i Antu Vrbana, koji je bio jedan od najpoznatijih krvnika. Za njima su ostale na stotine stranica njihovih izvještaja s ispitivanja iz kojih je vrlo jasno da uopće nisu poricali da su u Jasenovcu ubijali ljude.
Oni sami spominjali su nekoliko desetaka tisuća ubijenih. Oni nisu vodili evidenciju kakvu je imao Auschwitz, osim kada su u pitanju bili Romi koje se doslovno evidentiralo u brojevima vagona. To je bilo naročito izraženo 1942. kada su se iz Slavonije dovozile velike skupine Roma", govori Klasić za Index.
"Imamo, među ostalim, izjavu zapovjednika logora Stara Gradiška Ante Vrbana, koji je nakon rata svjedočio da je najteže bilo ubiti dijete, jer je dijete puno žilavije budući da u njemu ima više života. Pritom je rekao da je on osobno ubio samo 63 djece od 2 do 10 godina ciklonom B. Dakle, postoji cijeli niz izjava ljudi koji su bili u Jasenovcu kao zatočenici ili upravitelji. Postoje i dokazi različitih ustaških službi o transportima.
Zatim imamo dnevnik Dijane Budisavljević, koja je tamo išla spašavati djecu i koja je pobrojala koliko ih se tamo nalazilo. Imamo i neka novija istraživanja na tu temu. Primjerice, mladi istraživač koji je na tome doktorirao Lovro Kralj, koji se, među ostalim bavio Ivanom Toljem koji je u NDH prvo bio zadužen za progone Srba, a zatim Židova iz Osijeka, da bi kasnije bio preseljen u Sarajevo, kako bi tamo nastavio. Imamo i neke depeše, u kojima uprava Jasenovca poziva ustaške vlasti u Zagrebu da upozore Tolja u Sarajevu da im šalje previše ljudi, Židova i Srba i da oni ne mogu tako brzo raditi", govori nam povjesničar Klasić.
"Imamo i memoare njemačkog generala Edmunda Glaisea von Horstenaua koji je bio užasnut masovnim ubijanjima u NDH u Jasenovcu i selima oko njega. U ovom kontekstu zanimljivo je i pitanje kako je uopće nastao Jasenovac.
Prije njega postojali su logori u Jadovnom na Velebitu i na Pagu. Ondje su dovoženi ljudi koji su odmah bili ubijani; ondje nije bilo smještaja. Tijela su bacana po jamama i mi im danas ne znamo točan broj, no radi se sigurno o nekoliko desetaka tisuća.
To masovno ubijanje izazvalo je strah, a zatim i pobunu lokalnog srpskog stanovništva u Lici. To je područje tada bilo pod kontrolom Italije. Talijani su zabranili ustašama da tamo nastave ubijanje pa su ustaše zadnje zarobljenike iz Jadovnog koje nisu stigli pobiti odveli na novu lokaciju u Jasenovac. Trebalo bi vjerovati da je logor za istrebljenje koji su zabranili Talijani odjednom postao radni logor?", navodi Klasić.
"Konačno, imamo i istraživanja o ljudskim gubicima. Na tome su 1980-ih neovisno radila dva demografa, jedan hrvatski i jedan srpski, i obojica su došli do sličnih brojki. Njihovi nalazi objavljeni su u knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga", tumači.
Klasić ističe kako danas svatko može vjerovati da u Jasenovcu nije bilo 80-ak tisuća žrtava, jer ih nitko toliko nije vidio niti su ekshumirane, kao što svatko može reći da Zemlja nije okrugla jer svojim očima nije vidio da je okrugla.
"Istina je da je bilo nekih dupliranja imena te da su neki nestali ubijeni negdje drugdje. Međutim, bilo je i dosta onih koji su ubijeni u Jasenovcu, a da nisu završili na popisu. Otac današnje ravnateljice JUSP-a Sare Lustig, Branko Lustig, svojevremeno je rekao da je njegov djed stradao u Jasenovcu, ali da ga nije našao na popisu. U konačnici poanta ovog okruglog stola nije utvrđivanje činjenica, već relativiziranje i normaliziranje NDH i ustaškog režima", poručio je Klasić.