Osjećaj krivnje često prati moderne roditelje. Pitate se hranite li dijete ispravno, je li dovoljno aktivno, ima li ravnotežu između škole i igara i uživa li uopće u djetinjstvu. Kad se dijete požali na dosadu, većina roditelja instinktivno uskače s idejama kako bi ga zabavila. No, novi trend u roditeljstvu postavlja jedno važno pitanje: što ako se jednostavno povučemo i dopustimo djeci malo više slobode?
Taj se pristup zove "underparenting", a sve više roditelja osjeća da im takav stil pomaže, osobito u svijetu koji od njih traži da budu prisutni u svakom trenutku djetetova dana.
Underparenting nije isto što i zanemarivanje. To je svjestan izbor roditelja da se povuku kada ne moraju intervenirati i da djetetu pruže priliku da samostalno istražuje, uči na greškama i razvija samopouzdanje. Naravno, pritom ostaju emocionalno dostupni i nude podršku kad god je potrebna.
Psihologinja Breanna Dede objašnjava da ovaj pristup podsjeća na responzivno roditeljstvo. "Radi se o tome da roditelj ne nameće sve, već promatra i čeka da vidi što dijete treba", kaže Dede.
Nije poanta ostaviti dijete samo, već znati kada pustiti da samo pokušava, a kada uskočiti s podrškom. Drugim riječima, dijete zna da ste tu ako zatreba pomoć.
Underparenting je zapravo suprotnost tzv. helikopter roditeljstvu. Ne znači da dijete nema pravila ili da se prepušta samo sebi, već da ima prostor za disanje i donošenje vlastitih odluka.
To može značiti da roditelji ne osjećaju potrebu stalno zabavljati dijete, već mu dopuštaju da samo smisli igru, čak i ako mu u početku bude dosadno. Može uključivati i svakodnevne aktivnosti poput pomaganja u kuhinji, obavljanja kućanskih poslova ili zajedničke kupovine.
Psihologinja Darby Saxbe objašnjava da je upravo dosada korisna jer potiče razvoj mozga. Tijekom tih mirnih trenutaka dijete uči maštati, promišljati o sebi i drugima, povezivati uzroke i posljedice i razvijati empatiju.
Glavna razlika je u namjeri. Zanemarivanje podrazumijeva da roditelji emocionalno nisu prisutni i ne nude strukturu. Kod underparentinga roditelji su uključeni, ali ne upravljaju svakim korakom. Oni promišljeno odlučuju kad će se povući, a kad će reagirati.
Dijete zna da ima sigurnu luku kojoj se može vratiti. Ima slobodu pokušati, pogriješiti i naučiti, znajući da će dobiti podršku ako mu zatreba.
Stručnjaci ističu brojne prednosti ovog prisupa:
Najbolje je krenuti postupno. Identificirajte situacije u kojima često previše intervenirate. Započnite malim koracima, primjerice, ostavite dijete pet minuta samo u sobi dok se igra, dok vi kuhate. Ne upadajte odmah ako vam zazove ime - ako je sigurno, pustite ga još malo. Svaki dan produžite to vrijeme za minutu ili dvije.
Objasnite djetetu što radite i zašto. Recite mu da ga time učite samostalnosti i da ćete uvijek biti tu ako nešto ne ide kako treba. I najvažnije, budite blagi prema sebi. Ovo nije natjecanje u roditeljstvu. Cilj je stvoriti prostor u kojem će dijete rasti i razvijati se, a vi imati više povjerenja u njegove sposobnosti.