Ponekad s obiteljskih okupljanja odlazimo s osjećajem praznine, nevidljivosti ili manjka vlastite vrijednosti. Možda smo podijelili neku priču, a nitko nije reagirao, ili smo osjetili da naše emocije i potrebe nikome nisu važne. Takva iskustva nisu bezazlena i javljaju se kada nas najbliži ignoriraju ili umanjuju naš unutarnji svijet, tvrdi psihologinja i terapeutkinja Jonice Webb.
"Nije bilo vike ni sukoba, ali nije bilo ni topline, potvrde ni razumijevanja. S vremenom, naučimo smanjiti sebe kako bismo opstali", istaknula je za Psychology Today. Podijelila je nekoliko znakova koji ukazuju na to da je osoba bila emocionalno zanemarena u obitelji.
"Možda su vas hvalili jer ste bili samostalni, mirni i nezahtjevni. No ta pohvala imala je cijenu - naučili ste da traženje pažnje ili pomoći znači da ste teret. S vremenom ste prestali tražiti išta, jer ste vjerovali da vaše potrebe nisu važne", navodi Webb.
Nije bilo sukoba ni drame, ali nije bilo ni bliskosti. Webb ističe: "Umjesto topline, postojala je odsutnost - nedostatak razgovora i stvarne povezanosti. Sjećate se prostora i trenutaka, ali ne i osjećaja. Ta praznina postala je tihi trag koji ostaje i u odrasloj dobi."
"Možda su primjećivali vaše uspjehe, ali ne i tugu, ljutnju ili strah. Očekivalo se da budete jaki i da ne pokazujete emocije. Tako ste naučili dijeliti sebe na vanjsku, uspješnu verziju i unutarnju, skrivenu koja se ne smije pokazati", kaže stručnjakinja.
Ako smo izražavali osjećaje, možda su nas nazivali dramatičnima ili smo to počeli govoriti sami sebi. "Naučili ste da su emocije problem, a osjetljivost sramota. Iako je zapravo znak duboke empatije, u djetinjstvu ste je doživjeli kao slabost", kaže Webb.
To iskustvo iz djetinjstva lako se prenosi u odrasle veze. "Možda birate partnere koji vas ne čuju ili se teško otvarate jer očekujete da će vas ignorirati. Čak i kad vas netko iskreno vidi, osjećaj nelagode tjera vas da se povučete", objašnjava Webb.
Takve osobe možda često govore da neke stvari "nisu bile tako strašne" ili da je "drugima još gore". Webb napominje: "To nije znak ravnodušnosti, nego navika da umanjujete vlastite osjećaje. Naučili ste skrivati bol kako biste preživjeli, ali upravo njezino prepoznavanje pokreće iscjeljenje."
Kada su s obitelji, takve se osobe osjećaju kao da se vraćaju u staru verziju sebe - tihu, prilagodljivu i emocionalno praznu verziju sebe. "Odrasli dio vas povlači se, a ostaje dijete koje se pokušava uklopiti. Ta tišina stvara osjećaj sigurnosti, ali i udaljava od autentičnosti. Međutim, zapamtite - vaše emocije i potrebe su važne. Vaše priče su važne. Vi ste važni", zaključila je Webb.