U Jadranskom moru je u posljednjih 150 godina zabilježeno 25 napada morskih pasa, od kojih 14 sa smrtnim posljedicama. Posljednji takav slučaj zabilježen je 1974. godine u Omišu, no strah ljudi od kupanja u moru naglo je porastao tek godinu dana kasnije, one godine kada su se u kinu pojavile Ralje. Od tada, doduše, nije bilo smrtnih slučajeva, no i dan danas nam nije svejedno kad na pučini ugledamo nešto što sliči na peraju.
U pola stoljeća koliko je prošlo od premijere Ralja Stevena Spielberga, snimljeno je gotovo 200 filmova o napadima morskih pasa. Prije Ralja takvih filmova gotovo da i nije bilo, ako ne računamo filmove o raznim čudovištima kao što je, recimo, Čudovište iz Crne lagune, film koji je izvršio veliki utjecaj na Ralje. Spielberg je zapravo izmislio novi filmski podžanr horor filma u kojemu se spajaju horor, triler, akcijski film i film katastrofe, a uobičajeno ga se naziva shark attack filmom.
Podžanr doduše nije urodio kvalitetnim filmovima, osobito ne tako kvalitetnima kao što su Ralje pa sam se - kad sam predložio da ljude koji se upravo bezbrižno odmaraju na moru ili se tek spremaju na njega, malo stresiramo izborom najboljih ralje-filmova - pribojavao kako neće biti jednostavno pronaći 10 suvislih naslova za takvu top listu. Ipak, pokazalo se da iako tu neke veće kvalitete baš i nema, zabave i krvi ima u izobilju pa sam se na kraju prilično namučio da bih listu skratio na svega 10 naslova.
Krenut ćemo od 10 mjesta i pretvarati se kao da vi već ne znate koji je film na broju jedan.
Počinjemo filmom koji se ovdje sigurno nije našao zato što je dobar, ali mu spektakularnost i fantastičan rezultat na box officeu nije moguće odreći pa je nekako fer da ga uvrstimo na ovu listu kojom inače dominiraju niskobudžetni filmovi. Osim toga, riječ je o filmu s najvećim morskim psom ikad viđenim na filmu što mu isto daje na težini. Mislim, doslovno.
The Meg balansira između horora i komedije i kad to želi i kad ne želi, nerijetko odlutavši put totalne lakrdije, no, budimo realni, zar smo od sukoba Jasona Stathama i megalodona, monstruoznog prethistorijskog morskog psa očekivali nešto drugo? Paaaa, možda čak i jesmo, makar malo više mašte i humora, no kad neki film na kino blagajnama prikupi pola milijarde dolara zaista nije mudro tražiti mu dlaku u jajetu. Tek ne trošiti vrijeme još i na nastavak.
Francuski doprinos žanru je film u kojem se skladno spajaju tradicija priglupih francuskih eksploatacijskih akcijskih filmova u produkciji Luca Bessona (iako dotični u ovaj film nije upleten) i Netflixova jednako banalna, ali spektakularna produkcijska mantra. Rezultat je C film zamaskiran u spektakl A produkcije s blesavom pričom o morskim psima koji su se a) u jednoj generaciji prilagodili na slatku vodu te b) razvili razmnožavanje partenogenezom (nije potreban mužjak), a rezultat je da jedna morska psica u par mjeseci preplavi Seinu malim psićima koji se razmnožavaju brže od zečeva.
Sve se to događa baš pred početak triatlona u Seini pa sukob između zabrinute policije i gradonačelnice kojoj je samo do PR-a podsjeća na muke Roya Scheidera iz prvih Ralja s pohlepnom gradskom upravom, no to je ujedno sve što ova dva filma imaju zajedničko. Sve ostalo prilično je glupavo, a takvo je i ponašanje većine likova koji kao da samo čekaju da se spotaknu i padnu u vodu prepunu morskih pasa. Ipak, usprkos svemu, kad nije smiješan, film je vizualno dojmljiv, atmosferičan i jako napet zbog čega je na kraju i završio na ovoj listi.
Film o dvije sestre koje tijekom odmora u Meksiku ostanu zaglavljene u kavezu na dnu oceana po svoj je prilici inspiraciju pronašao u sceni iz Ralja u kojoj Richard Dreyfuss ulazi u kavez ispod mora kako bi pokušao ubiti neman, no zamalo sam strada.
Očito su autori zaključili kako bi se takva scena mogla razvući na cijeli film i, zapravo, nisu mnogo pogriješili. Pakao pod morem ispao je manje ridikulozan od većine konkurencije: kratak, nepretenciozan i prilično efektan. Pri tome, budžet je bio kikiriki, oko 5 milijuna dolara, a prihod iz kina premašio je 60 milja. Naravno, nije dugo trebalo čekati nastavak (47 Meters Down: Uncaged), koji je, međutim, ispao dosta slabiji.
Najnoviji film na ovoj listi tek je izašao iz domaćih kina u kojima se gotovo neprimjetno prikazivao nekoliko tjedana. Riječ je u australskom horor-trileru o vlasniku turističkog broda i serijskom ubojici koji otima turiste ne bi li ih ritualno poslužio za užinu psinama kojima je fasciniran. Ipak, jedna mlada surferica pokazuje se kao pretežak zalogaj, ne samo za morske pse, nego prvenstveno za psihopata koji ju je oteo.
Ovaj zanimljiv spoj shark-attack filma i klasičnog horora sa serijskim ubojicom, ujedno je i jedan od rijetkih, ako ne i jedini film ovog podžanra u kojemu morski pas nije najveći negativac. Vizualno i glumački atraktivan te iznimno napet, ovo je 100-postotni treš kojemu tek malo više mašte u završnici nedostaje za mnogo bolju reputaciju.
Neki misle da je najveća mana ovog filma tek u činjenici da je nastavak remek-djela, odnosno da bez tog tereta (pre)velikih očekivanja zapravo i nije tako loš. To je tek donekle točno: nema sumnje da bismo u njemu mnogo više uživali da prije njega nismo gledali Spielbergove Ralje, no sumnjam da bi i bez njih izdržao test vremena i kvalitete. Dapače, ovaj bi film zajedno s Jedinicom trebalo prikazivati na studijima režije kao primjer kako iz sličnog početnog položaja doći do krajnje različitih rezultata.
Naime, Ralje 2 više od svih Spielbergovih filmova pokazuju koliko je on dobar režiser. Iako Szwarc često koristi iste trikove ovdje naprosto ništa ne funkcionira, od izgradnje likova, dramaturgije pa sve do režijskih rješenja pojedinih scena, a osobito je razočaravajuća zamalo dosadno izvedeno finale filma. Za ukupno slab dojam pobrinuo se i lutkarski odjel koji je izradio apsolutno groznu lutku morskog psa, goru i od čuvenog Brucea iz Jedinice. Šteta što je već u prvom nastavku propuštena prilika za mnogo kvalitetniju franšizu. Od Dvojke se više nikada nije uspjela oporaviti.
Ovdje švercamo dva filma od kojih je prvi samostalno zaslužio i više mjesto na listi da ga natrag ne vuče nastavak koji je uvršten u prvom redu zahvaljujući frustrirajućoj premisi: ekipa mladih ljudi na krstarenju zaboravi spustiti ljestve za penjanje na brod prije nego što poskaču u more kako bi se okupali. Kad shvate da se više ne mogu popeti natrag na brod te da su prepušteni (ne)milosti ocena, za njih počinje noćna mora, a za uvijek budne morske psiće – iće, piće i krvoproliće.
Prvi se film, međutim, temelji na istinitom događaju o mladom paru ronioca koji je, stjecajem nesretnih okolnosti, zaboravljen i ostavljen u moru prepunom morskih pasa. Jeziv događaj vrlo je vješto, sa svega pola milijuna dolara budžeta, pretočen u mučan, hiperrealistički film koji se teško zaboravlja i koji se - bez zajebancije - ne preporučuje onima koji već imaju strah od mora.
Još jedna istinita priča koja podsjeća na serijal Open Water niskobudžetni je australski horor o petero frendova čija se jedrilica prevrne u blizini Velikog koraljnog grebena, a oni moraju donijeti odluku hoće li ostati na njoj ili pokušati otplivati do najbližeg otoka. Četvero odlučuju plivati, no ubrzo shvate da ih – dum-dum-dum-dum-dum - prati sumnjiva peraja.
Riječ je o još jednom upečatljivom i non-stop napetom filmu o preživljavanju među morskim psima koji se doima i prilično autentično dok lišen iole ambicioznih stilskih intervencija prikazuje groznu sudbinu nekolicine mladih ljudi koji jednostavno nisu imali sreće.
And now for something completely different. And completely silly. Podmorski laboratorij za genetska istraživanja kojima je cilj uz pomoć gena morskog psa stvoriti lijek za Alzheimerovu bolest poprište je akcijskog horora u kojem slučajno oslobođeni i super inteligentni morski psi kreću u ubojiti, osvetnički pohod na ljudstvo koje se zateklo u laboratoriju. Među inima tamo su zaglavili Samuel L. Jackson i Thomas Jane, no meni je nekako bilo najviše stalo do Saffron Burrows.
U većini slučajeva ovakav prosede završio bi kao žnj horor ili u boljem slučaju kao The Meg, no ovaj je nastao u davna doba kada je Renny Harlin još smatran režiserom s potencijalom, te još imao sposobnost da i najotrcanije i najbedastije scenarije pretvori u atraktivne i napete ekstravagance pa u tome ni ovaj put nije omanuo.
Duboko modro more stopostotna je budalaština koja se, međutim, gleda bez daha, ponekad nas ispali iz fotelje, izmami nekontroliranih uzvik ili prestraši do kostiju, no zapravo je nepatvorena i nepretenciozna filmska zabava kakva se danas još rijetko sreće. A ni za Rennyja odavno nismo čuli, barem ne po dobrom.
Jedna žena i jedan morski pas, odnosno još jedan survival horor u čijem je središtu surferica - igra je Blake Lively - koju na jednoj meksičkoj plaži napadne velika bijela psina. Nakon prvog napada Blake se zatekne na stijeni svega 200 metara udaljenoj od obale, no uz ranu na nozi i gladnu psinu koja strpljivo vreba plijen, to je predaleko za preplivati. A pomoći nigdje.
Jednostavan koncept poslužio je španjolskom redatelju Jaumeu Collet-Serrau za vizualno iznimno atraktivnu stilsku vježbu ispunjenu napetošću. Blake Lively u za nju pomalo atipičnoj ulozi također je doprinijela atraktivnosti još jednog filma koji se, štonosekaže, ne preporučuje gledateljima slabijih živaca.
A evo i najavljenog „iznenađenja“ na vrhu liste. Valjda nema nijednog drugog filmskog žanra u kojemu je broj jedan ovoliko neprikosnoven kao što je ovdje slučaj. Nakon onih već spomenutih skoro 200 filmova koji su ga imali prilike sustići, Ralje ostaju barem tri koplja udaljene od konkurencije.
Film Stevena Spielberga odolijeva vremenu i trendovima i nakon pola stoljeća sada već bremeniti klasik jednako je privlačan kao i u vrijeme nastajanja. Tek nam upoznatost sa zbivanjima, omogućava da otkrivamo brojne layere priče, režije i glume, koje u prvim gledanjima, opravdano, nismo mogli percipirati.
Živopisna trojka protagonista – Roy Scheider, Richard Dreyfuss i Robert Show – nenadjebivi su kad je o filmskim lovcima na morske pse riječ, Spielbergova je režija u toj mjeri inovativna i efikasna da se i danas gledateljima ježe dlačice na leđima kao i kad je film prvi put prikazan, a glazba Johna Williamsa nije tek atmosferski dodatak, već strukturno važan element filma prema kojemu je i danas prepoznatljiv.
Riječ je o nesumnjivom remek-djelu, jednom od onih rijetkih filmova koji uspijevaju pomiriti autorske ideje i komercijalne zahtjeve, inteligentan film koji je prerastao u zabavu za najširu moguću publiku. I postao u tom trenutku najgledaniji film svih vremena, prvi koji je zaradio više od 100 milijuna dolara, točnije sveukupno 478 milijuna dolara.
Danas se to čini manje od The Meg, no kad bismo uračunali 50-godišnju inflaciju, tih 478 milijuna dolara predstavlja ekvivalent od oko 1.5 milijarde dolara što Ralje i danas čini jednim od najvećih financijskih uspjeha u povijesti filma.