Nitko više nema osobnost

Terapeutski govor preuzeo je naš jezik. Uništava način na koji govorimo o romantici i intimnim vezama, sužava način na koji razmišljamo o boli i patnji, a sada gubimo riječi kojima opisujemo tko smo. Nitko više nema osobnost, piše Freya India na Substacku.

U terapeutskoj kulturi svaka osobina ličnosti postaje problem koji treba riješiti. Sve što je previše ljudsko, svaka navika, svaka ekscentričnost, svaki snažan osjećaj, mora biti označeno i objašnjeno. I to se neizbježno s vremenom širi, dok naposljetku nitko više nije "normalan".

Neki kažu da mladi ljudi od svojih poremećaja stvaraju cijelu osobnost. Ne, gore je od toga. Sada ih se uči da je njihova normalna osobnost poremećaj. Prema istraživanju iz 2024. godine, 72 % djevojaka iz generacije Z izjavilo je da su im "mentalni izazovi važan dio identiteta". Samo 27 % muškaraca iz generacije baby boomera reklo je isto.

U zamjenu za objašnjenje, izgubili smo romantiku

Mislim da je to dio dubljeg nagona u suvremenom životu, da se sve mora objasniti. Psihološki, znanstveno, evolucijski. Sve što jesmo ima svoj uzrok, klasificira se i može se ispraviti. Govorimo u teorijama, okvirima, sustavima, strukturama, nagonima, motivacijama, mehanizmima. Ali u zamjenu za objašnjenje, izgubili smo misterij, romantiku i, u posljednje vrijeme, sami sebe.

Izgubili smo sentimentalne načine na koje smo nekad opisivali ljude. Danas stalno kasniš ne zato što si simpatično zaboravan, ne zato što si rastrojen i zanimljiv zbog toga što nikad ne stižeš na vrijeme, već zbog ADHD-a. Sramežljiv si i gledaš u pod dok ti ljudi govore ne zato što si mamino dijete, ne zato što si blag i drag, već zbog autizma.

Takav si kakav jesi ne zato što imaš dušu, već zbog simptoma i dijagnoza; nisi spoj svojih predaka ni znatiželjna konstelacija osobina, već klinički rezultat niza događaja iz djetinjstva. Svaki je iskren, iritantan, zanimljiv dio tebe, kategoriziran. Način na koji te tvoja obitelj s ljubavlju opisuje, sada je mediciniziran. Više nismo ljudi. Već dugo smo proizvodi, a ovo su naše etikete.

Više ne možemo govoriti ni o karakteru. Više nema velikodušnih ljudi, samo ljudi koji udovoljavaju drugima. Nema više marljivih radnika, samo traumatiziranih, nesigurnih preambicioznih osoba, neurotično ambicioznih. Čak klasificiramo ljude bez njihova pristanka.

Naše nespretne majke uvijek imale nedijagnosticirani ADHD; naši tihi očevi ne shvaćaju da su autistični; naši stoički djedovi su emocionalno zakočeni. Čak i mrtvima postavljamo dijagnoze. I mislim da je zato ljudima toliko stalo do tih dijagnoza, toliko su uvjereni da one sve objašnjavaju. Pokušavaju zadržati sebe; svaki dio njihove osobnosti sadržan je u njima.

Sve postaje reakcija na neku traumu

I ne gubimo samo osobine ličnosti. Nema više iskustava, ni faza ni godišnjih doba života, ni čuda ni misterija, samo tragovi koji ukazuju na to što s nama možda nije u redu. Sve što se dogodi može se objasniti; ništa nije izuzeto. Ne možemo prihvatiti da nekoga volimo. U koga se zaljubljujemo, ništa je drugo doli odgovor na traumu.

Zapravo više ni nema osjećaja, samo disregulirani živčani sustavi. Svako ljudsko iskustvo koje imamo je dokaz, a svrha naših života je sve to savršeno povezati. To je zdrav način razmišljanja, koji su prijašnje generacije bile tako okrutno lišene.

Više nisam sigurna da u to vjerujem, nastavlja Freya India. Da smo sada prosvjetljeniji nego prije, emocionalno inteligentniji. Naravno da je u prošlosti bilo ljudi kojima je stvarno trebala pomoć i nikada je nisu dobili, ali to nije cijela priča; mnogi su također bili sretniji, manje samosvjesni, zapravo su mogli zaboraviti na sebe.

Pitala sam bake i djedove koji su u braku 60 godina zašto su odabrali jedno drugo i dobila odgovor da nikada zapravo nisu razmišljali o tome. I postoji određena oholost u nama danas, što na ljude iz prošlosti gledamo kao na nepotpune i neriješene, dok smo mi ovoliko tjeskobni i zbunjeni.

Mislim da je zato mojoj generaciji teško s vezama i roditeljstvom. Obveze preko kojih zapinjemo, odluke o kojima beskrajno raspravljamo, tradicije koje nam je teško zadržati, često su upravo one koje ne možemo lako objasniti. Pokušavamo objasniti neobjašnjivo.

Neke stvari ne mogu se izračunati ni kodificirati

Neke stvari ne mogu se izračunati ni kodificirati. Pitajte starije generacije zašto su zasnovali obitelj. Često o tome zapravo nisu razmišljali. I možda to nije toliko ludo koliko su nas uvjerili, možda to nije toliko nepromišljeno, možda u tome ima nešto ljudsko.

Ali naravno, ova generacija ima industriju vrijednu milijarde dolara koja nikad prije nije postojala. Svijet također postaje sve složeniji; želimo kontrolu i sigurnost. Nalazimo utjehu u uzrocima stvari.

I da, ima mladih ljudi kojima dijagnoze pomažu, koji ne mogu funkcionirati i olakšanje im je biti shvaćeni, ali manje nego što mislimo. Mnogo više ih je uvjereno da je svrha života klasificirati i objasniti sve, i to ih čini nesretnima.

Čudno mi je što mislimo da je ovo oslobađajuće, to brutalno znanje. Ima mladih ljudi koji najbezbrižnije godine života provode mapirajući sebe, kategorizirajući se za tvrtke i oglašivače. Toliko njihovih misli zaokupljeno je time. Više nemaju uspomene, samo dokaze, objašnjenja, vremenske crte trauma.

Djevojke forenzički analiziraju svoje djetinjstvo

I mislim da je upravo to uzrok tolikoj nesreći. Učili smo cijelu generaciju da se smisao života ne nalazi vani u svijetu, već unutra u njihovim glavama. Podcjenjujemo to, taj jadan posao samorazumijevanja.

Boli me zbog djevojaka koje forenzički analiziraju svoje djetinjstvo dok još žive u njemu, koje trpaju svoju nadu i bol i patnju u kategorije, svodeći se na odgovore na traume. Boli vidjeti tu srceparajuću svijest koju smo nametnuli generaciji čije je jedino razumijevanje svijeta ovo militantno traganje, ovo neprekidno traženje razloga.

Jer ne možemo sve objasniti. U nekom trenutku moramo prestati analizirati i prozirati sve i prihvatiti ono što se ne može spoznati. Sve što doista možemo postići jest vjera. I malo humora prema sebi, također. Nemoguće je izliječiti se od toga što si čovjek, i zato industrija mentalnog zdravlja ima beskonačnu potražnju. Objašnjavaj nešto dovoljno dugo i pronaći ćeš patologiju; kopaj dovoljno duboko i nestat ćeš.

Stalno nam govore da je najhrabrije danas "raditi na sebi". Ali mislim da je potrebna hrabrost da ne objašnjavaš sve, da se odrekneš kontrole, da odoliš tom porivu da se okreneš prema unutra. I mudrost također, da prihvatiš da sebe nikada nećemo razumjeti ni kroz što osim kroz to kako djelujemo, kako živimo i kako se odnosimo prema drugim ljudima.

Ne trebamo još više svijesti ni odgovora

Dovoljno već razmišljamo o sebi. Ne trebamo još više svijesti ni odgovora. Moj strah je da bi nakon cijelog života provedenog pokušavajući se objasniti, riješiti svoje jake osjećaje, standardizirati osobnost i shvatiti svako iskustvo, jedna generacija mogla shvatiti da je jedini problem koji je imala cijelo vrijeme bio taj što su ljudi.

Zato si dopusti da doživljavaš, a ne da objašnjavaš. Budi dovoljno hrabar da budeš normalan. Ne izlaži svoje osjećaje, odluke i uspomene tumačenju stručnjaka, klasificiranju kao odstupanja od onoga što medicinska industrija smatra zdravim. Zadržati svoju osobnost izjava je da si čovjek. Osoba, a ne proizvod. Nije potrebno nikakvo drugo objašnjenje.