"Tu imamo jednog pravog filmskog glumca. S velikim F. Snimao sam mnogo ljudi u životu i nikada nisam vidio takvu filmsku moć; on je filmska moć. Nešto fantastično, nevjerojatno. Mora biti da dolazi od njegove velike iskrenosti. On je sigurno najiskreniji čovjek kojeg sam sreo u životu" - riječi Jeana Renoira.
Francuski general zapovjednik među glumcima pred kojim se kamera morala dodatno učvrstiti da se ne bi tresla od siline udara kad se pojavi, Jean Gabin je između 1928. i 1976. činio kinematografske potrese 98 puta i izraz lica je možda promijenio i u manje navrata nego što je imao filmova, ali to može biti minus samo za ljude koji ga nisu vidjeli u akciji ili koji imaju zaludne stavove tipa ekspresivnost=kvaliteta u polju glumačkog izraza. Svašta...
Prije 1928. je proveo 24 ljeta na planeti i ona su uglavnom bila ispunjena teškim fizičkim radom, djelom i služenjem vojske, međutim ne bi izrastao u takvog momčinu da mu je bilo nešto lakše. Kada je jednom shvatio da se može i od showbiznisa živjeti, automatski se prešaltao i tamo je radio što je stigao samo da zaradi za kruha bez motike, pretežno je čak više pjevao, a onda se u skladu s popularizacijom filmske umjetnosti u Francuskoj potpuno posvetio upravo njoj.
Počeo je kod Mauricea i Jacquesa Tourneura, čuvenih filmadžijskih oca i sina od kojih je sin kasnije stigao režirati i Out of the past, onda preko njih stigao do višestruke suradnje s Julienom Duvivierom i snimio filmove Maria Chapdelaine, La belle equipe, La bandera i Pepe le Moko od kojih je Pepe bio uvjerljivo najveći hit, jedno zaista legendarno djelo europskog filma koje je između ostalog poslužilo kao inspiracija za holivudski remake Alžir s Charlesom Boyerom i Hedy Lamarr, također kao i inspiracija za onog grozomornog silovatelja Pepea Le Pewa što nam kvari djecu već 80 godina.
Bitne su bile kolaboracije s Duvivierom, još bitnije s Marcelom Carneom (Le jour se leve i Luka sjenki), međutim vjerojatno najbitnije s Renoirom, a kad se svih tih nekoliko partnerstava sklopi u cjelinu, nije ni čudo što je Gabin bio Boris Dvornik francuskog filma kako bi ga sigurno zvali da su znali kakav će mali Dvornik ispasti za nekoliko desetljeća.
Dakle dva Jeana, sličnog prizvuka kao dva Johna (Ford i Wayne), redateljsko-glumački tandem svih tandema pod Eiffelom, gospoda Renoir i Gabin snimili su skupa tri filma, tri klasika prije izbijanja Drugog svjetskog rata kada su obojica emigrirali za Hollywood, ali nažalost tamo nisu surađivali, niti su uspjeli da se nametnu kako dolikuje.
Tri zajednička predratna naslova su Čovjek zvijer, Na dnu i posebno velika Velika iluzija u kojoj je Gabin sjajan kao i uvijek, međutim prevagu su odnijeli Erich von Stroheim i Pierre Fresnay čiji dijalozi su najbolji dio filma, koji je sam po sebi lektira u antiratnim okvirima i svim ostalim "le cinema" okvirima. Poslije rata su Renoir i Gabin učinili i Francuski kan-kan 1955. godine, mjuzikl u boji, nije značajan kao prethodna djela, ali je također izuzetno cijenjen.
Spomenusmo Hollywood, tamo je Gabin snimio dva filma, Moontide i The impostor, međutim daleko uspješnije od predstavljanja američkoj publici je prošlo njegovo smuvavanje Marlenice Dietrich za vrijeme tih ratnih godina, no čak ni ona nije uspjela da ga uvjeri da ostane preko bare i sačeka kraj pakla nego ga je ipak povukao osjećaj da mora da učini nešto, vratio se i pregrmio u uniformi više bitaka u Sjevernoj Africi i Europi.
Zaslužio je mnoga vojna priznanja zbog svoje hrabrosti i doprinosa. Super je biti heroj i ratni veteran, ali oduvijek neisplativo, pa tako i tada, a karijera Jeana Gabina je bila u ozbiljnoj stagnaciji, da ne kažemo u teškom padu još od početka rata, jedini iole jak film tih godina bio mu je Clementov Walls of Malapaga i činilo se da nikad neće povratiti onaj predratni sjaj i svakako predratnu plaću, međutim onda se 1954. dogodio Grisbi, jedan od fundamentalnih filmova za francuski kriminalistički žanr po kojem su zasluženo čuveni i cijenjeni, a tako se s Beckerovim remek-djelom koje je Jean nosio na junačkim plećima sve vratilo na staro i opet su ta pleća bila rado viđena od strane kinematografske publike.
U preostala dva desetljeća života je dijelio bukvice i izveo na pravi put sljedeće generacije glumaca, pitanje koliko bi manje kulnosti u sebi imali Lino Ventura, Alain Delon, Jean-Paul Belmondo da nije bilo Jeana da im udijeli i malo svoje. Sicilijanski klan, Any number can win, Dva čovjeka u gradu, Un singe en hiver, Jadnici (verzija iz 1958, po mnogima najbolja) pa Presuda sa Sophiom Loren pred kraj balade, a i s Louisom de Funesom je par puta dijelio ekran uz još svašta ostalo.
Upravo je Louis kasnije lično inicirao da se jedna prestižna glumačka nagrada nazove baš po Gabinu. Ostala je nagrada (nažalost samo do 2006), ostali su i kinematografi, muzeji koji nose ime Jeana Gabina, ostalo je i to da je Sergiu Leoneu bio omiljeni glumac, možda je šteta što nije zaigrao, recimo, Mortona u Bilo jednom na Divljem zapadu (koliko god Ferzetti bio izvanserijski) ili tako neku ulogu kod Sergia, ali ne može baš sve biti savršeno u životu, pa ni na filmu.
Ovako kako je bilo s Gabinom, fantastično je, još otkako je grande Jean rođen na 35 kilometara od Pariza 17. svibnja 1904. godine. Daleki ga je nosio put.