Sjaj i bijeda hrvatske političke retorike

RETORIKA, verbalna i neverbalna komunikacija, izgled i povrh svega, gluma trebale bi biti odlike uspješnog političara, jer tko još pamti (i postoje li uopće) političari koji se ističu "rebalansom proračuna" i "smanjenjem vanjskog duga"?

Zašto je Nixon izgubio, a Mesić dobio izbore? 

Godina je 1960. U Americi su predsjednički izbori u punom jeku. Richard Nixon nadmoćno vodi u sučeljavanjima ispred Johna F.Kenedyja. Nixon je jak u argumentima, odlučan, snažan u izričaju. Počeci su televizije i nacionalna TV mreža organizira prvu televizijsku debatu u povijesti - sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Nakon debate, koja je bila samo par dana pred izbore - potpuni obrat. Kennedy dobiva izbore! Nixonov tim je u šoku.

Na Institutu Albert Mehrabian u Americi tada počinje najveće istraživanje u povijesti o utjecaju neverbalne komunikacije na popularnost političara. Rezultati su šokantni, ali i dan-danas aktualni u praksi PR-a, marketinga, javnog nastupanja. Čak 93 posto dojma o govorniku stvara se na osnovu neverbalne komunikacije, za samo 7 posto dojma odgovoran je sadržaj. Što se zapravo dogodilo? Kennedy je u debati bio nasmiješen, zabavan, preplanuo od nedavnog ljetovanja na Floridi. Nixon blijed, mršav, iscrpljen od bolesti koju je upravo prebolio. Ozbiljan, namršten, zabrinut pogleda uprtog u pod, znojna čela u bitci u kojoj je 7 posto bio važan sadržaj, nije imao šanse…

Mesić je naučio

Godina je 2000. Hrvatska. Predsjednička bitka vodi se između Dražena Budiše i Stjepana Mesića. Povijest se ponavlja. Budiša je ozbiljan, smrknut, napet, fokusiran na argumente, barata s tisuću nepotrebnih podataka koji prosječnog hrvatskog birača ne zanimaju, osvrće se na prošlost i slavu nekih starih vremena. Mesić je zabavan, ležeran, raspolaže s vrlo malo podataka, ali s popriličnim smislom za humor i popriličnom zbirkom viceva i dosjetki kojima zabavlja hrvatski puk iscrpljen strogim i autoritativnim vodstvom Franje Tuđmana.  "Zna li Mesić koliki je BDP Hrvatske?",  pita se Budiša. "Ne, ali nije bitno", mrtav hladan će Mesić i narod se smije. Na glasačkom mjestu zaokružili su ime duhovitog, bezopasnog političara smiješnih obrva. Možda Mesić nije hodajuća enciklopedija, ali mu vjeruju.

Pa što je to čemu vjerujemo u politici? Za koga će Hrvati glasati? Da vidimo što je na meniju.
Na čelu države je još uvijek duhoviti Mesić čije jezične i izgovorne pogreške malo tko registrira, kojemu se opraštaju nespretnosti u odnosima s medijima, koji je bezazlen i kao takav nikoga previše ne iritira, ali niti previše inspirira. Govor tijela mu je usklađen, predsjednik je evidentno radio na svom medijskom nastupu, guste obrve mu bitno pomažu u stvaranju interesa za ono što govori i čine ga "djedamrazovski" dobroćudnim.  Vjerodostojan je - sluša svoje savjetnike i kad odluči umiroviti generale, učini to. Govor mu je razgovijetan, tempo umjeren. Voli pričati priče, ima smisla za dramatiku i prosječan Hrvat zadovoljan je predsjednikom. Sklapa vrhove prstiju u "toranj" i poručuje time - ja sam krovna institucija društva. Mesić je naučio.

Ivo Sanader - talent, vještina ili gluma?

Premijer Hrvatske druga je priča. Od relativno marginalnog političara HDZ-a, u sjeni velikog vođe, Sanader je učio, učio i stasao u rasnog vođu. Njegova retorika je školska i evidentno naučena. Sanader zna uvjeravati, sugestivan je  i dobro obučen u govorništvu. Iako mu je glas dubok i voluminozan (glas čini 38 posto uvjerljivosti govornika), ne bismo to isto mogli utvrditi za njegov stas. Sanaderu su godine sjedenja u raznim klupama i borbe s opozicijom i medijima ostavile traga na liniji  i stas nije više ono čime se može podičiti. Ali zato ima izrazit smisao za glumu i razrađenu gestu - on odlično pokretima prati što govori (vrti kažiprstima prema unutra kad nešto objašnjava, diže ruku u zrak kao simbol moći i snage, ne boji se gledanja u publiku, čime ponekad oštro blokira poneko neugodno pitanje). Kad govori o HDZ-u, koristi izraze kao što su snaga, moć, izazov , hrabrost, dostojanstvo, vizija, entuzijazam, obitelj, inicijativa…

Kao pravi glumac (što često jest posao iskusnog političara), vjerno igra ulogu odlučnog i nepokolebljivog vođe. Ne čita mu se na licu u što vjeruje, a u što ne. Sanader nikada neće reći samo "imamo punu podršku irskog premijera Bertyja  Acherna", nego će uvijek dodati - "mog dobrog prijatelja Bertyja Acherna". Radi se o u retoričkoj praksi poznatoj kao "tehnika imponiranja" u kojem  pozitivne stvari, važne ličnosti, prikazujete kao sebi bliske. Nije li neki državnik njegov prijatelj, reći će "XY, veliki prijatelj Hrvatske". Tko to može pobiti? Sanader je iskusan političar i odličan glumac, no umijeće uvjeravanja doveo je do toga da više nema spontanosti i iskrenosti u njegovu nastupu. Ono što međutim javnost primjećuje, jest kroničan  nedostatak smisla za humor. Taj ozbiljni deficit  u najvećoj je mjeri došao do izražaja kad nije jednom prilikom znao prihvatiti novinarkin kompliment, nego se uvrijedio i oštro reagirao, što je u  suprotnosti s džentlmenskim kodeksom i nezamislivo za suvremenog europskog političara. Što li krije njegov strah od komplimenata? Teško djetinjstvo? Nepoznavanje osnovnih pravila bontona? Ne zna se.

Zoran Milanović - ni novo lice, ni tako mlad

Zoran Milanović. Bez brige, neću sad reći da je novo i mlado lice u politici jer nije ni jedno ni drugo. Svaka čast godinama opozicijskog vođe, no to su zapravo zrele, a ne mlade godine. Milanović je dakle zreo čovjek, no je li i zreo političar ? U najboljim je godinama da se počne  učiti političkim vještinama - glumi, govorništvu, aktivnom slušanju, neverbalnoj komunikaciji. Kad Milanović shvati da je pobjeda na unutarstranačkim izborima tek početak učenja tzv. "soft skillsa", moći će se upustiti u političku borbu s retorički jačim takmacem. Svaki pripravnik u nekoj hrvatskoj korporaciji zna da su prekrižene ruke nepoželjan neverbalni znak u političkom komuniciranju. Ne i Milanović. Negativna kampanja je donekle OK, no nju ne provodi čelnik stranke, nego pozadinci. A Milanović se ne da s barikada s kojih svim oružjem puca po Sanaderu. Odlično barata negativnom retorikom kad govori o opoziciji (riječi kao prevara, korupcija, raspad, hipokrizija, patetično nekompetentan), no to je papirić kojeg  bi trebao proslijediti npr. Liniću). Dakle, prvo treba imenovati bad guy-ja, čistača u svojoj stranci, a on se prihvatiti  "vizije", "principa, "promjena", "socijaldemokracije", "radničkih prava"). To je naime terminologija za socijaldemokrate.

S "Drugovi i drugarice" odlično je pogođen onaj dio biračkog tijela koji uz te termine veže najljepše godine svog života. Odlično, tržišno, racionalno. Milanović dobro izgleda, no njegovi birači čeznu za pokojim osmijehom koji bi sugerirao entuzijazam i oduševljenje vođe najjače opozicijske stranke. Za sada mu, čini se, birači najviše zamjeraju nedostatak aktivnog slušanja koji naročito dolazi do izražaja u nestrpljenju prilikom intervjua, prekidanju sugovornika. S obzirom na profil hrvatskog birača, Milanović koristi previše stranih riječi koje u političkom govoru zvuče previše elitistički  jer je masi primjereniji jednostavan rječnik, kratka, razumljiva i jasna rečenica. Ako želiš predstavljati socijaldemokrate, takva ti mora biti i retorika. K vragu, pa nećemo valjda pamtiti SDP po "porezu na kapitalnu dobit"? Neka iz naftalina izvuče zaboravljena radnička prava, ili neka pogleda govore Gerharda Schroedera ili Tonija Blaira. Hoće li Milanović iskoristiti odličan potencijal i početnu prednost, ovisi samo o njegovoj svijesti i potrebi da se politički, govornički i medijski educira. Politika nije stihija, nego težak i predan rad na sebi. Moja je ocjena da mu za to neće biti dovoljno vrijeme do izbora, nego sljedeće četiri godine, bez obzira na ishod izbora.

Retorika stranačkih liderica  - Pusić nije naučila, Adlešić bez humora

Vesna Pusić ništa nije naučila iz prošlih izbora - da ne diže kažiprst u zrak, da ne gužva vječno maramicu u ruci, da ne govori s visoka. Političar je zapravo prodavač čija je roba stalno na tržištu - a ta roba su ideje i imidž. Je li vam ikada palo na pamet da kupcu mašete prstom pred nosom, da ga ne gledate u oči dok govorite, da  mu se suprotstavljate, da ga evidentno prezirete? Mislim, možete vi biti principijelni, ali ćete zatvoriti dućan nakon par mjeseci. Možda se to dogodi i našim HNS-ovcima ne budu li shvatili da su na tržištu i da narod ima pravo na reklamacije svake četiri godine. Savjet: boja glasa koja liderici narodnjaka ne ide u prilog, može se bitno poboljšati  vježbama disanja te vježbama za glas i dikciju.

Sve se pobrkalo. Retorika kakvu koristi Vesna Pusić, predsjednica narodnjaka, je zapravo liberalna. Liberali su međutim u koaliciji s konzervativnom seljacima i što tu reći o nekoj vjerodostojnosti?

Đurđa Adlešić definitivno ima dobru dikciju, relativno dobru boju glasa, no i učiteljski nastup koji ne trpi pogovora. Uvijek prava, uvijek zdrava. No, kronično joj nedostaje kreativnosti u izražavanju, a humor, to nevjerojatno moćno oružje političkog govora i dalje ostaje samo daleka čežnja. Osim Mesića, ostaje nam u Saboru još samo Dragutin Lesar kao zadnja iskra kreacije i duhovitosti na hrvatskoj političkoj sceni.

Čačić - agresivac, Friščić - neartikuliran, Đapić - nerazumljiv

Čačić odlično vodi Varaždin, i možda bi mu Hrvati povjerili da vodi i Hrvatsku, samo ako nekome u međuvremenu ne iskopa oko mašući olovkom po zraku i prijeteći protivnicima. Toliko smo se navikli na njegovo  vječno "pametovanje" da ga više ni ne slušamo, što je šteta. Čačić mora prestati biti "sindrom " i metafora i za agresivnu komunikaciju, pa onda može računati da ga ozbiljno percipiramo kao kandidata za premijera. To znači da se ponekad treba okrenuti publici, a ne samo autistično voditi osobni verbalni rat sa sugovornikom. Nije važno znati, važno je pokazati da znaš.

Josip Friščić nije spomena vrijedan kao govornik. Neartikuliran, ispodprosječan - seljaci su nažalost dobili bezličnog vođu pospana izgleda, miljama daleko od Radićevih sjajnih metafora i  "gusaka u magli"…

Anto Đapić je promijenio vanjski izgled, a s crnim odijelima nestalo je i crne retorike. Naravno, odijevanje i treba pratiti sadržaj i retoriku. Osim što je iz HSP-ove retorike nestalo ustaša i NDH, Đapić se naučio i civiliziranom nastupu. Moram priznati, dobro se ponio u nedavnim teškim  trenucima prilikom odlaska najjačih uzdanica HSP-a. No, Đapićev govor je brz, ponekad nerazumljiv, a ni sigmatizam (poremećaj u izgovoru glasova s, c, š) mu ne ide u prilog. Najbolji govornik među HSP-ovcima bio je definitivno Tonči Tadić - vjerodostojan, kompetentan, iskren, koji se ne srami pustiti suzu na temu Piranskog zaljeva, s govornom manom koju nitko ne primjećuje jer ga - slušamo. Tonči Tadić bio je političar koji vjeruje u svoje stavove, i publika je to osjećala. HSP je izgubio velikog govornika.

Uspjeh Đapićeve stranke nikada neće počivati na njegovim govorničkim vještinama, nego na distinktivnom programu i relativno stabilnom biračkom tijelu.

Znanstvenici se u politici ne snalaze

Ljubo Jurčić? Mogu li se uopće sveučilišni profesori, teoretičari navikli da ih se sluša, naučiti prodaji - da budu lideri i zabavljači, zanimljivi i inspirativni oratori? Ovisi samo o tome da li to žele.
U retorici se stil znanosti bogat informacijama, podacima, kompliciran i razumljiv uskom krugu ljudi svrstava u tzv. niski retorički stil (genus humile). Znanstvenikov govor očišćen je od patetike, metaforike i političkom je govoru dijametralno suprotan.

Lakše se naučiti  vještinama i tehnikama uspješne prezentacije nego ekonomiji, no prilagođavaju li se naši  političari-znanstvenici masama? Jurčić, Pusić, Letica… Bez sumnje, puno znanja, no ne budu li shvatili da predizborna kampanja nije sveučilišna predavaonica niti briselski ured koji traži čiste podatke, nego ekskluzivna prodavaonica u kojoj će pobijediti vještiji prodavači i bolji glumci, izgubit će bitku od iskusnog teatrologa. I ne mogu ni zamisliti da ih i u sljedeće četiri godine gledamo kako i dalje rade početničke greške.