RAT u Ukrajini ušao je u fazu čvrstih pozicija pa nijedna strana ne može napraviti ozbiljan korak na terenu. Čak je i politička situacija u Rusiji i Ukrajini ušla u neku fazu iščekivanja, borbe s vremenom, diplomatskog rada...
Ruska strana nastavlja s gađanjem infrastrukturnih objekata diljem Ukrajine, no sad češće pokušava pogoditi skladišta oružja koja dolaze sa Zapada. Ukrajina, s druge strane, pokušava osposobiti kadar i skupiti dovoljno naoružanja za ofenzivu, koja se sa sve većim nestrpljenjem očekuje i na Zapadu.
Smjer ofenzive
Za razliku od prošle godine, kada je Ukrajina uspjela osloboditi dva značajna dijela svog teritorija, ovaj put će to ići znatno teže i upitno je koliko Ukrajina trenutno može. Nekoliko je razloga.
Lani je ukrajinska vojska mogla napraviti puno veće manevre, lažne ofenzive, mamce... U svemu tome ruska vojska nije uspjela biti mobilna na terenu poput ukrajinske, koja je mogla izvršiti brze promjene smjerova napada.
U toj šahovskoj bitci oslobođena je Harkivska oblast, a prijetio je i pad Luhanske oblasti do granice prije rata. Tu se ruska vojska našla u panici i problemima, a došlo je i do smjene u vrhu vojske kada je umjesto generala Gerasimova došao general Surovikin.
On je tada odlučio krenuti s gađanjem infrastrukturnih ciljeva, uglavnom energetskih točaka poput trafostanica, termoelektrana, ali i željeznice. To je značajno umanjilo mogućnosti ukrajinske vojske za brzo prebacivanje snaga s jednog područja na drugo jer se za to uglavnom koristila željeznička mreža, koja je jako dobro rasprostranjena diljem Ukrajine. Došlo je do znatnih redukcija struje u Ukrajini, što je uvelike smanjilo mogućnosti željezničkog prometa.
Drugi Surovikinov korak bio je učvršćivanje i postavljanje realnijih linija. U tom kontekstu ukrajinska strana je uspješno oslobodila Herson, ali nije uspjela prijeći rijeku Dnjepar, što se za rusku stranu pokazalo kao iznimno bitan potez. Od tada se situacija na frontu nije značajno mijenjala.
Rovovske bitke
Počele su rovovske bitke u Donjeckoj oblasti, od kojih je svakako najpoznatija ona za grad Bahmut. O njoj se dosta pisalo pa nema potrebe puno razlagati o tome, no treba pojasniti zašto su te bitke u Donbasu bitne.
Sada se Ukrajina nalazi u situaciji kada joj je manevarski prostor za novu ofenzivu znatno smanjen. Potez od Hersona do grada Zaporižje praktički je nepremostiv jer rusku i ukrajinsku stranu dijeli rijeka Dnjepar, koja je baš na tom dijelu najšira rijeka u Europi.
Rijeke, i to puno manje, u ovom su se ratu pokazale kao nepremostive prepreke i nijedna strana nije do kraja uspjela izvesti neki desant preko rijeke. Stoga nije realno da Ukrajina sada krene u ofenzivu baš preko najveće rijeke.
Drugo područje je spomenuti Donbas. Linija koja ide od ruske granice, odnosne Belgorodske oblasti sjeverno, preko Sjeverska i Bahmuta sve do Marinke na jugu najutvrđeniji je dio fronta. Radi se o oko 300 km dugoj liniji, duž koje su utvrde, tuneli, rovovi te tone i tone betona i željeza.
Upravo je bitka za Bahmut jako dobar primjer kako bi bilo koja bitka na tom području izgledala. Puno žrtava, nikakav napredak, jako puno potrošene municije... Naime, Ukrajina se ondje utvrđivala i gradila sustav obrane od 2014. godine, a isto je radila i ruska ili proruska strana.
Uz to, na tom području ruska strana u velikoj mjeri ima podršku lokalnog stanovništva odmetnutih "republika". Dakle, nije realno ni na ovom području odlučiti se za ofenzivu jer bi svaki takav pokušaj izgledao kao bitka za Bahmut.
Malo opcija za Ukrajinu
Kada se sve zbroji, Ukrajini preostaje jedino krenuti u smjeru negdje između mjesta Orehova u Zaporiškoj oblasti i Vugledara u Donjeckoj oblasti. Radi se o liniji od 100-tinjak km. To je ravninsko područje beskrajnih polja, slabo naseljeno, a najviše točke na tim područjima su vikendice.
Upravo tu je ključ problema potencijalne ukrajinske ofenzive. Prvo, napad preko polja trenutno nije moguće izvesti. Naime, radi se o iznimno blatnjavom području, na pojedinim dijelovima i preko pola metra blata koje se tek počelo sušiti nakon zimskog perioda. Najpovoljniji period će biti između početka ljeta i početka jeseni ili zimsko razdoblje kada je tlo čvrsto.
Drugi problem je što je to ravnica bez utvrda, bez velikih naselja, dakle bez mogućnosti zaklona bilo prirodnog, bilo umjetnog. To se najbolje pokazalo ove zime u pokušaju proboja ruskih tenkova kod Vugledara, kada je gotovo cijelu tenkovsku jedinicu uništila ukrajinska vojska. Nije realno očekivati da će ukrajinske snage sada proći bolje u takvom proboju.
To područje je također ispresijecano minskim poljima, "zmajevim" zubima i raznim drugim preprekama. Ono je u dosegu ruske artiljerije i teškog naoružanja, gdje ruska strana još uvijek ima znatnu prednost.
Naoružanje
Tu dolazimo do druge točke, a to je vojna pomoć Zapada. Ukrajina zaista jest primila značajnu pomoć Zapada i bez nje se ne bi mogla braniti. Ipak, koliko god zvuči veliko i ozbiljno, ta pomoć nije dovoljna u ovom načinu ratovanja.
Ukrajina je na početku rata imala oko 900 tenkova. Prema dostupnim procjenama, izgubila je pola od toga broja.
Njemački kancelar Olaf Scholz rekao je da očekuje da će Zapad poslati Ukrajini ukupno 88 tenkova. Trenutno je poslano tek 18 pa čak i ukupan broj tenkova, od kojih većina nije poslana, ni približno ne odgovara broju tenkova koje je Ukrajina imala na početku rata.
S druge strane, Rusija je, prema procjenama, izgubila između 1600 i 2000 tenkova od početka rata. Na raspolaganju trenutno ima 3300 tenkova spremnih za borbu te između 8 i 10 tisuća u skladištima.
Ovdje je važno napomenuti da se ne radi o obijesti Zapada da ne pošalje više tenkova Ukrajini, već jednostavno o nedovoljnoj proizvodnji tenkova i nepripremljenosti na ovakav rat s velikom potrebom resursa.
Njemačkih tenkova Leopard 2 je u cijelom svijetu tek 3600, a godišnje ih se proizvede tek 50-ak. M1 Abramsa napravljeno je oko 10 tisuća, s tim da ih je 6 tisuća u službi vojske SAD-a. Njih se trenutno proizvede između 15 i 20 mjesečno.
Dakle, ne treba biti vrsni matematičar da se izračuna kako bi nekoliko godina bilo potrebno Ukrajini da dosegne broj tenkova s početka rata, a kamoli da stekne nešto veći broj. Shvaćajući taj problem, sa Zapada su se mogli čuti glasovi o potrebama povećanja proizvodnje oružja i ulaganja u vojsku.
Problemi s različitim vrstama tenkova
Osim što brojčano Rusija ima nekoliko puta više tenkova, Ukrajina bi imala vrlo složen sustav linija opskrbe. Naime, kako dolaze različiti tenkovi, Leopardi (Njemačka), Challengeri (Velika Britanija) i Abramsi (SAD), za svaki tip tenka potrebna je zasebna linija opskrbe.
U ranijim tekstovima spomenuli smo da su zapadni tenkovi uglavnom teži, prosječno 10-ak tona više od sovjetskih, i da infrastruktura (mostovi i ceste) u Ukrajini uglavnom nije prilagođena za njih. Isto tako, svaki servis tih tenkova podrazumijeva da se tenk prebaci u neku od zemalja u susjedstvu (Rumunjska, Poljska).
Dakle, to je iznimno složeno i nepraktično. Svaki od tih tenkova koristi različitu municiju, različito gorivo, servisi vozila su drugačiji... Za Ukrajinu bi bilo bolje da dobije isključivo jedan tip tenka, odnosno da standardizira tenk u svoju vojsku, što je vrlo teško izvedivo u tijeku rata.
Kronični nedostatak streljiva
Osim tenkova, municija je također jedan od problema s kojim se Ukrajina suočava te mora vrlo pažljivo mjeriti svaki idući korak. Rat u Ukrajini razotkrio je pitanje zaliha streljiva i proizvodnih kapaciteta u Europi i – u manjoj mjeri – SAD-u.
Ograničene postojeće zalihe i ograničeni proizvodni kapaciteti prerasli su iz izazova za vojne logističare i stručnjake za nabavu u veliko političko pitanje. Nedavno izvješće New York Timesa navelo je da Ukrajinci koriste tisuće topničkih granata svaki dan i opisalo nadolazeću nestašicu koja bi mogla imati odlučujući učinak na rat. U sukobu, koji je sada egzistencijalan za Ukrajinu, sposobnost Zapada da opskrbi Ukrajinu streljivom postala je glavni test za njezin strateški kredibilitet.
SAD je Ukrajini isporučio milijun komada projektila kalibra 155 mm, dok njegova industrija proizvodi oko 15.000 granata mjesečno. Trenutno se penje na 20.000 s ciljem od 90.000 mjesečno do 2025. godine.
Države članice EU trebale bi moći proizvoditi 650.000 projektila godišnje (streljivo velikog kalibra) i nedavno su se obvezale isporučiti "milijun projektila topničkog streljiva za Ukrajinu u zajedničkim naporima u sljedećih dvanaest mjeseci".
Jasno je da se isporuke Ukrajini ne odvijaju dovoljno brzo ako to gledamo u kontekstu ofenzive koja se najavljuje u ovom periodu. Ova situacija zahtijeva daljnje napore i inovativne pristupe, pogotovo jer se pitanje ne ograničava samo na topničke projektile već pokriva cijeli niz streljiva, od protutenkovskih projektila do sustava protuzračne obrane, a uskoro i rezervnih dijelova za isporučene oružane sustave.
S druge strane, na početku rata ukrajinski analitičari procijenili su da Rusija u skladištima ima oko 525.000 projektila. Mark Urban s BBC-ja kaže da bi ukupna zaliha mogla iznositi čak 16 milijuna projektila, ali najvjerojatnije ni sama Rusija ne zna točan broj ni koliko se njezinih projektila starijih od 40 godina još može ispaliti.
Prema ukrajinskim izvorima, ruska strana ima mogućnost proizvodnje 20.000 projektila mjesečno (što je konzervativna procjena), a to je trenutno više (ili tu negdje) od onog što Zapad proizvodi. To opet dovodi do toga da Zapad kreće u veću proizvodnju oružja i ulaganja u vojsku. Također, nije nezanemarivo ni to što Rusija može donekle sigurnije dostaviti municiju na front, za razliku od Ukrajine, čija su skladišta oružja česta meta ruskih projektila.
Naravno, i Rusija ima problem s količinom municije jer je potrošnja strahovita. Početkom rata se procjenjivalo da je Rusija trošila 50 do 60 tisuća projektila dnevno, dok se sada procjenjuje da je taj broj pao na 20 tisuća, što su i dalje ogromne brojke. Ukrajina, s druge strane, ispali između 4 do 7 tisuća projektila dnevno.
Ljudstvo
Sljedeći problem je svakako kadar. I Rusija i Ukrajina su u ratu izgubile nestvaran broj vojnika i vojnog osoblja (obje strane preko 150 tisuća poginulih, ranjenih, zarobljenih i nestalih). Najveći problem, osim same činjenice da ljudski život nema cijenu, svakako je to što je izgubljen velik dio profesionalne vojske na obje strane.
Nekoliko krugova mobilizacije u Ukrajini i tzv. djelomična mobilizacija u Rusiji, kao i slanje vagnerovaca koji su mahom zatvorenici koji nikad nisu baratali oružjem, najbolji je pokazatelj s kakvim se problemima suočavaju obje strane.
Upravo je bitka za Bahmut primjer kako se, morbidno rečeno, "troši" slabo opremljeno i nedovoljno obučeno ljudstvo. Videozapis u kojem vlasnik ČVK Wagnera Prigožin proziva rusko ministarstvo obrane, prijeti i vrijeđa upravo naglašava taj problem.
Iako je to prikazano kao problem u ruskoj vojsci, to je zapravo samo Prigožinov problem. Rusko ministarstvo obrane je "žrtvovalo" Prigožina i njegove jedinice, čime je ubilo dvije muhe jednim udarcem. Bivši su zatvorenici iskorišteni za zauzimanje Bahmuta, a Prigožinu se znatno smanjio utjecaj u svemu tome.
Prigožinu je već neko vrijeme zabranjeno da vrbuje zatvorenike i taj "posao" je pod nadležnošću MO RF-a. Također, zbog ranijeg sukoba s ministrom Šojguom i generalom Gerasimovom, postrojbama Wagnera znatno je smanjena podrška oružanih snaga.
Prvenstveno se to odnosilo na municiju, kao i na opremu za Wagnerove postrojbe. Događalo se da su se zatvorenicima na prvoj liniji kao jedino "oružje" dijelile lopate.
Ukrajinska strana u Bahmut nije slala svoje obučene postrojbe, već slabije obučen kadar, svjesna da ih ondje žrtvuje. Time je maksimalno odgodila pad Bahmuta, ali i "ugasila" ruski tempo u pokušaju zimske ofenzive.
Ruska strana, iako je mobilizirala jedan dio stanovništva, tek je u maloj mjeri koristila taj kadar u bitkama u Donbasu. Većina tog kadra je i dalje u pograničnom području ili na nekim rezervnim položajima.
Ukrajina nema velikog manevarskog prostora
Uzimajući sve u obzir, jasno je da ruska strana očekuje ukrajinsku ofenzivu i sprema se na to. Također, jasno je da Ukrajina nema više velikog manevarskog prostora kao u prijašnjim ofenzivama i da je izvjestan mogući smjer napada.
Pritisak je na Ukrajini jer i Zapad očekuje da se na neki način "vrati ulog" iako je on za pojmove rata u Ukrajini trenutno nedostatan. To, naravno, ne isključuje mogućnost da će Ukrajina krenuti u ofenzivu, no činjenica je da su teško naoružanje i municija ključni problemi ukrajinske vojske.
To Zapad donekle i shvaća pa možemo vidjeti velik zaokret u sigurnosno-vojnom aspektu što se tiče cijelog zapadnog svijeta, uključujući i Hrvatsku. Njemačka i SAD, zemlje koje predvode EU i NATO, najavljuju širenje proizvodnje municije i naoružanja te ogromna ulaganja u vojsku. Njemačka tako namjerava uložiti oko 100 milijardi eura u vojsku.
Poljski predsjednik potpisao je zakon kojim se izdvajanje za obranu povećava na 3% BDP-a od 2023. (što je već jedna od najviših razina u NATO-u) i više nego udvostručuje broj vojnika koji služe u poljskim oružanim snagama, do 300.000, uključujući 50.000 u teritorijalnim snagama. Nadalje, litvanski vojni budžet u ovoj godini dosegnut će 2.52% BDP-a, kao i britanski. Val ulaganja u obranu neće zaobići ni Hrvatsku, gdje se planiraju ulaganja od skoro 4 milijarde eura do 2026. godine.
Rat u Ukrajini jednostavno mijenja sigurnosnu sliku Europe, a to se tiče svakog Europljanina jer će svi na ovaj ili onaj način biti prisiljeni baviti se time. Situacija je odmaknula i jasno je da postaje složenija iako se trenutno čini da se sukob u Ukrajini stišava ili da ulazi u fazu mrtve točke.
Ovo nije rat koji će se riješiti u par mjeseci ili godinu dana, ovo će trajati godinama i stoga treba pripremiti javnost na mijenjanje smjera u vojno-sigurnosnom aspektu. Isto tako, dinamika kojom se to događa neće omogućiti velike promjene preko noći. No potrebno je imati svijest da je sigurnost manja u odnosu na period od prije pet ili deset godina.