Nakon završetka Drugog svjetskog rata nastala je nova Jugoslavija u kojoj je trebalo odrediti državno ustrojstvo. Dana 29. studenoga 1945. Ustavotvorna skupština proglasila je Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), čime je monarhija službeno ukinuta.
Nakon toga započeo je proces izrade novog ustava koji bi odražavao promijenjene političke i društvene okolnosti. Taj ustav donesen je 31. siječnja 1946. i bio je prvi ustav nove države, koji je vrijedio do 1953. godine. Svečanu proklamaciju ustava predvodio je Ivan Ribar, tadašnji predsjednik Predsjedništva Ustavotvorne skupštine.
Ustav je odredio republikanstvo, federaciju i autonomne pokrajine
Ustav iz 1946. definirao je Jugoslaviju kao narodnu republiku i federaciju, sastavljenu od šest federalnih jedinica: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora. Unutar Srbije potvrđene su dvije autonomne jedinice: Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Oblast Kosovo i Metohija.
Jedna od značajnih karakteristika ovog ustava bila je sličnost s Ustavom Sovjetskog Saveza iz 1936. godine. Promovirana je dominacija državnog vlasništva te organizacija vlasti na principu jedinstva vlasti, uz podjelu na državne organe i državnu upravu. Distribucija moći temeljila se na principu "demokratskog centralizma", što je značilo uvođenje etatističkih socijalnih modela i centralističkih državnih regulativa, uz nominalni federalizam.
Ustav iz 1946. godine omogućio je daljnju konsolidaciju komunističkog režima u zemlji. Nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948. godine jugoslavenske vlasti odlučile su pronaći vlastiti put prema socijalizmu. Zakonodavne reforme započele su djelomičnim izmjenama 1950. i 1952. godine, dok je ključna promjena uslijedila donošenjem Ustavnog zakona 1953. godine. Taj je, pak, ustav definirao model radničkog samoupravljanja, po čemu je onda jugoslavenski komunizam postao drukčiji od onog u zemaljama satelitima SSSR-a.