Iako to nikada nije decidirano priopćeno, postoji čitav niz izjava predsjednika SAD-a Donalda Trumpa te njegovih najbližih suradnika iz kojih se može naslutiti da je američka mainstream politika u najvećoj mjeri prihvatila agendu ruskog predsjednika Vladimira Putina o postojanju multipolarnog svijeta. Sukladno tome i potrebi obnavljanja sustava interesnih sfera.
Možda je najbolju podlogu za prethodnu tezu dao upravo prvi čovjek američke diplomacije Marco Rubio, koji je u siječnju rekao kako je dominacija SAD-a na geopolitičkoj pozornici nakon Drugog svjetskog rata više iznimka nego norma. Rubio tvrdi da se na kraju priče, ipak, moramo vratiti "točki u kojoj ponovno postoji multipolarni svijet, odnosno više velikih sila u različitim dijelovima planeta".
Drugim riječima, definitivno treba napustiti ideju o unipolarnom svijetu - svejedno vidimo li taj pol kroz prizmu vrhunskog multilateralnog autoriteta ili američkog hegemonizma - te prihvatiti obnovu sfera utjecaja. Državni tajnik je u ovom kontekstu apostrofirao ulogu Kine i donekle Rusije te "odmetničkih država poput Irana i Sjeverne Koreje".
Multipolarni svijet ne mora nužno značiti uspostavu klasičnog sustava interesnih sfera, koji je karakterizirao period tijekom Hladnog rata i to osobito u relacijama službenog Kremlja i vlasti zemalja tzv. istočnog bloka. One su unutar orbite Kremlja služile kao satelitske države i imale de facto kolonijalni status.
U isto vrijeme UK i Francuska kao dio tzv. zapadnog bloka mogle su djelovati potpuno neovisno od volje službenog Washingtona kada su, na primjer, u suradnji s Izraelom izvršile invaziju na Sueski kanal. Također, u ovom se kontekstu može navesti i povlačenje Francuske iz NATO-a unatoč željama saveznika.
Dakle, u suvremenim međunarodnim odnosima utemeljenim na solidno razrađenom međunarodnom pravnom sustavu velike vojne i gospodarske sile mogu predstavljati polove multipolarnog svijeta s legitimnim (u relativnom smislu) sferama utjecaja, a da pritom ne ugrožavaju ili zakidaju prava i interese srednjih ili malih aktera. Ovdje se ponajprije misli na jednu vrstu kulturne ili čak i trgovinske ekskluzivnosti, a nikako političke ili vojne kontrole i dominacije.
Na žalost, ruska vanjskopolitička agenda, determinirana i prije dolaska na vlast predsjednika Putina, polazila je od visokih razina ekskluzivnosti kada se tiče ostvarivanja interesa u tzv. ruskoj sferi utjecaja, povezanih upravo s domenama najvećeg rizika, političkog i vojnog. Naime, još u rujnu 1994. godine predsjednik Jeljcin je zemlje Zajednice neovisnih država (ZND), nastale nakon raspada komunističke imperije, označio kao dio sfere utjecaja Rusije.
I pored potpisanog Temeljnog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Rusije iz 1997. godine, gdje se decidirano navodilo da će obje strane težiti "stvaranju zajedničkog prostora sigurnosti i stabilnosti u Europi, bez linija podjele ili sfera utjecaja koje ograničavaju suverenitet bilo koje države", Rusija je pod Putinovim vodstvom vrlo brzo pokrenula klasične i hibridne ratove u "neposlušnim" zemljama regije, bilo da se radi o Gruziji, Bjelorusiji, Armeniji ili Ukrajini.
Na oštre kritike koje su dolazile uglavnom iz Europe, SAD-a, Kanade i Australije da je agresivnim djelovanjem prema susjedima prekršio temeljna načela međunarodnog prava, dovodeći u opasnost stabilnost međunarodnog pravnog poretka, odnosno europsku sigurnost i mir, Putin je odgovorio tvrdnjom da Rusija ima pravo braniti svoju samoproklamiranu interesnu sferu od upada izvana.
Objašnjenju je dodao baš ono što je rekao i Rubio u siječnju: svijet se ubrzano transformira od unipolarnog ka multipolarnom. Iz prethodnoga nije teško naslutiti kako se u cijelu priču uklopio američki predsjednik.
Naime, već na početku drugog mandata Trump je u duhu čuvene doktrine Jamesa Monroea - središnje američke vanjskopolitičke strategije 20. stoljeća u kojoj je glavna teza bila da će Novi i Stari svijet (Amerika i Europa) ostati odvojene sfere utjecaja, pa se samim time njihovo djelovanje treba ograničiti na vlastite zemljopisne hemisfere - šokirao Europljane nagovještajem zatvaranja američkog sigurnosnog kišobrana nad njihovim glavama te ukidanja vojne pomoći Ukrajini.
Nakon Europe na red su došle Kanada, Grenland i Panama. I dok je u vezi Paname i tamošnjeg kanala odmah bilo jasno da je u pitanju izravna primjena Monroeve doktrine, gdje se kaže da je svaka intervencija stranih sila u političke (u suvremenim relacijama i gospodarske) poslove Amerike potencijalno neprijateljski čin protiv SAD-a - državni tajnik Rubio je u razgovoru s panamskim dužnosnicima apostrofirao toksičnu ulogu Kineza u vezi vlasništva nad kanalom - odnos prema Kanadi i Grenlandu zbunio je mnoge promatrače.
Trumpove kontinuirane izjave kako bi Kanada živjela neusporedivo bolje kad bi postala 51. američka savezna država u početku su dobivale šaljivu konotaciju i nisu dublje elaborirane. Također, ni krajnje neobična izjava za jednog američkog predsjednika u kojoj je doslovce rekao: "Mi moramo imati Grenland".
Na ovo pitanje najbolji odgovor je dosad dao gospodin Putin. Kada su ga pitali što misli o svojatanju Grenlanda od strane Trumpa, ruski predsjednik je rekao: "Američki planovi u vezi s Grenlandom su ozbiljni. Ti planovi imaju duboke povijesne korijene. Tiču se dvije konkretne zemlje i nemaju nikakve veze s nama."
Drugim riječima, ako Trump priznaje Putinu pravo na njegovu interesnu sferu u koju spada Ukrajina, onda nema razloga da Rusija ne prizna Trumpu pravo na njegovu interesnu sferu, bilo da se radi o Sjevernoj ili Južnoj Americi, Grenlandu ili Izraelu.
Na koncu, pretpostavljam da dvojica lidera na tom fonu razmišljaju i kad je u pitanju kineski predsjednik, odnosno njegova interesna sfera u koju spada Tajvan.
U promatranju međunarodnih odnosa apriorni sud nikada nije bio poželjan niti zahvalan pristup. Ali ako se ima u vidu želja Trumpove administracije za povlačenjem iz udaljenih sukoba i skupih vojnih obveza prema Europi, zatim namjera kontrole ključnih geostrateških točaka, pokušaj akumulacije prirodnih resursa poput rijetkih zemnih metala i kritičnih minerala, stimulacija povratka američkih proizvođača u zemlju, te u konačnici -zašto ne reći otvoreno - ambicija za proširenjem teritorija, onda postaje jasno da MAGA (Make America Great Again) agenda ne donosi samo ono što piše u njenom nazivu.
Zapravo, stječe se dojam da je riječ o izolacionistički nijansiranom programu i izvršnoj politici koja ima za cilj napraviti kontinentalnu utvrdu od SAD-a s vlastitom sferom utjecaja te priznati multipolarni svijet u režiji ruskog predsjednika. Vidjet ćemo hoće li sve ostati samo na željama i namjerama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala