Moskva, danas jedan od najvažnijih političkih, ekonomskih i kulturnih centara Rusije, nije oduvijek bila prijestolnica ove ogromne zemlje. Njezin uspon do statusa prijestolnice bio je postupan proces, usko povezan s povijesnim, političkim i strateškim razvojem ruske države.
Moskva se prvi put spominje u povijesnim dokumentima 1147. godine, kada je Jurij Dolgoruki, knez Suzdalja, pozvao svog saveznika, kneza Svjatoslava Olgoviča, na sastanak u selu zvanom Moskva. Taj događaj se tradicionalno smatra godinom osnivanja grada, iako je u to vrijeme Moskva bila tek malo utvrđenje na rijeci Moskvi. Njezina strateška lokacija na raskrižju trgovačkih putova i blizina rijeka omogućila joj je postupni rast. Do 13. stoljeća Moskva je postala dio Vladimirsko-suzdaljske kneževine, jedne od nasljednica Kijevske Rusije.
Ključni trenutak u povijesti Moskve dogodio se u 14. stoljeću, tijekom razdoblja mongolske vlasti nad ruskim zemljama, poznatog kao "tatarski jaram". Moskovski kneževi, počevši s Danilom Moskovskim (sin Aleksandra Nevskog), počeli su jačati svoj utjecaj. Godine 1327., Ivan I., poznat kao Ivan Kalita ("vreća novca"), dobio je od Zlatne Horde titulu velikog kneza Vladimira. Ova titula omogućila mu je da centralizira vlast i prikuplja poreze u ime Mongola, čime je Moskva stekla političku i ekonomsku prednost nad drugim ruskim kneževinama, poput Tvera.
Ivan Kalita također je uspio uvjeriti ruskog mitropolita da preseli svoje sjedište iz Vladimira u Moskvu 1326. godine. Time je Moskva postala ne samo politički već i duhovni centar ruskog pravoslavlja, što je dodatno učvrstilo njezin status.
Iako je Moskva već u 14. stoljeću postala značajan centar, tek je u 15. stoljeću, za vrijeme vladavine Ivana III. (1462. – 1505.), službeno preuzela ulogu prijestolnice ujedinjene ruske države. Ivan III., poznat kao "Veliki", odigrao je ključnu ulogu u oslobađanju Rusije od mongolske vlasti. Godine 1480., nakon "stajanja na rijeci Ugri", Mongoli su se povukli, čime je okončana njihova dominacija nad Rusijom. Ivan III. proglasio se "vladarom cijele Rusije", a Moskva je postala simbol neovisnosti i središte nove centralizirane države.
U isto vrijeme, Ivan III. započeo je ambiciozne građevinske projekte kako bi Moskvu učinio dostojnom prijestolnicom. Jedan od najpoznatijih primjera je izgradnja Kremlja u današnjem obliku, uključujući Uspensku katedralu, koju su projektirali talijanski arhitekti. Brak Ivana III. s bizantskom princezom Sofijom Paleolog dodatno je učvrstio ideju da je Moskva "Treći Rim" – nasljednica Rima i Carigrada – što je dalo ideološku osnovu za njezin status prijestolnice.
Moskva je zadržala status prijestolnice sve do 1712. godine, kada je car Petar Veliki premjestio prijestolnicu u novoosnovani Sankt Peterburg. Ovaj potez bio je dio njegove vizije modernizacije Rusije i otvaranja prema Zapadu. Ipak, Moskva je zadržala svoj kulturni i duhovni značaj, a Kremlj je i dalje bio mjesto krunidbe ruskih careva.
Prijestolnica se vratila u Moskvu 1918. godine, nakon Oktobarske revolucije. Boljševici, predvođeni Vladimirom Lenjinom, preselili su sjedište vlade iz Petrograda (bivšeg Sankt Peterburga) u Moskvu 12. ožujka 1918., dijelom zbog strateške sigurnosti usred građanskog rata i blizine središnjih regija zemlje. Od tog trenutka, Moskva je ostala političko središte, najprije Sovjetskog Saveza, a zatim moderne Ruske Federacije.