KADA je ždrijeb Lige prvaka za ligaški dio natjecanja otkrio protiv kojih će osam klubova PSG tražiti prolazak u nokaut-fazu natjecanja, pariški klub nije izgledao kao jedan od favorita za poziciju unutar top osam. Girona, Arsenal, PSV, Atletico, Bayern, Red Bull Salzburg, Manchester City i Stuttgart su im stajali na putu, a nakon prvih pet odigranih utakmica pretpostavka se pretvorila u zbilju. PSG je pobijedio samo Gironu, protiv PSV-a je izvukao bod, a u preostale tri utakmice upisao je poraz.
Međutim osvojena četiri boda u tom periodu ne pričaju čitavu priču. U utakmicama protiv PSV-a i Atletica protivnički golmani bili su igrači utakmice te su, poput Alissona u prvoj utakmici s Liverpoolom, bili najzaslužniji za konačan rezultat.
U utakmicu protiv Arsenala je PSG ušao bez Ousmanea Dembelea, dok su se u početnih 11 našla četiri igrača koja su samo par dana ranije bila upitna zbog ozljeda. Arsenal je bio nešto bolja momčad, no ne i drastično. Bayern je pak potpuno nadigrao PSG, i to u prvom poluvremenu, dok su Parižani bili kompletni, a crveni karton Dembelea u drugom poluvremenu im je zapečatio sudbinu.
Ipak, kroz te utakmice, ali i kroz one prošle sezone, kada je PSG došao do polufinala gdje je ispao od Borussije Dortmund, bio je vidljiv rukopis trenera Luisa Enriquea. Bilo je očito da PSG gradi nešto poprilično drugačije od onoga što smo viđali u svim sezonama još od 2011., kada je klub kupljen katarskim novcem.
Odlazak Kyliana Mbappea bio je potvrda zaokreta u poslovanju, no do toga nije došlo naglo, već je započelo pripremama 2022. Te je sezone u PSG stigao Luis Campos, sportski direktor Monaca čije je poslovanje držalo Monaco prvi vrhu lige u periodu od 2013. do 2017. kada je osvojio i naslov, a nakon toga i sportski direktor Lillea, koji je također u vrijeme njegova mandata osvojio naslov.
Campos nije bio tek neki nasumični Portugalac. Iako je njegova trenerska karijera bila gotovo pa katastrofalna, zapeo je za oko Joseu Mourinhu. Campos je, vodeći Gil Vicente, zaustavio niz Porta od 27 utakmica bez poraza 2004., a kasnije je osnovao i kompaniju koja je razvijala napredni taktički softver, prodavala snimke trenažnih procesa, a između ostaloga i proizvod koji se zvao "Mourinhova taktička ploča".
Upravo će ga Mourinho kasnije dovesti u Real Madrid kao analitičara i skauta. Od 16 igrača koji su upisali barem minutu u dva susreta protiv Liverpoola, njih 13 je dovedeno pod nadzorom Camposa. Marquinhos, Achraf Hakimi i Gianluigi Donnarumma su jedini igrači koji su bili u klubu i prije njegova dolaska.
PSG je dakako i na tih 13 igrača potrošio ogroman novac, a postoji još i čitav niz igrača koji su stigli u klub za silne milijune a da su već prodani ili na posudbama, poput Manuela Ugartea i Randala Koloa Muanija, koji su zajedno koštali 140 milijuna eura.
Međutim pri toj kupovini u posljednje dvije sezone klub više nije razmišljao kojom zvijezdom nadomjestiti Neymara, Mbappea ili Lionela Messija, već koji će igrači najviše odgovarati tome da određena nogometna filozofija bude sprovedena u djelo.
I dok je nedavno dovođenje Khviche Kvaratskhelije, pa možda čak i Dembelea sezonu ranije, ipak pokazatelj da PSG i dalje želi pustiti utjecaj na tržištu, bit ove momčadi leži u tome da je Luis Enrique dobio igrače s kojima može igrati točno onakav nogomet kakav želi te da samim time razloga za izgovor u slučaju potencijalnog neuspjeha nema.
Enriqueov PSG se pretvorio u momčad koja vrši nepopustljiv presing, koja je fizički dominantna u svim duelima, koja je zbog kvalitete veznog reda otporna na protivnički presing i koja vrši nebrojeno rotacija pri izlasku u napad, što u potpunosti remeti strukturu protivnika.
Liverpool je u dvoboj protiv PSG-a ušao sa statusom najbolje momčadi Europe u tom trenutku. Pitanje osvajanja domaće lige je praktički riješeno, dok su u Ligi prvaka bili jedina momčad koja je upisala sedam pobjeda, a vjerojatno bi ih bilo i osam da nisu odmorili čitavu ekipu u utakmici protiv PSV-a, koja je bila po plasman nebitna.
Iako su u konačnici bili potrebni jedanaesterci kako bi PSG prošao u iduću fazu natjecanja, činjenica je da su bili osjetno bolja momčad od Liverpoola u 210 minuta nogometa i da su u tom periodu prikazali što ih sve krasi kao ekipu.
U prvom susretu u Parizu osvojili su 67 posto svih duela u koje su ušli, što u europskoj utakmici nisu napravili u posljednjih šest godina. U skoro svakoj situaciji su bili brži i jači, a najbolje to ocrtava igra lijevog beka, Nuna Mendesa.
Mendes je u toj utakmici 11 puta ušao u duel na tlu s protivničkim igračima, primarno s Mohamedom Salahom, te je svih 11 puta izašao kao pobjednik. Do nedavno vodećeg kandidata za Zlatnu loptu je Portugalac u potpunosti zatvorio, pa je u toj utakmici Salah izgubio sve svoje duele te nije ni zapucao ni kreirao jednu šansu.
Mendes nije bio ništa lošiji ni na Anfieldu, gdje ga je Salah samo jednom uspio proći na početku susreta, dok je u nastavku i dalje predstavljao problem za vodećeg strijelca Premier lige. Mendesova igra se doduše ne mjeri samo duelima i defenzivnim učinkom već i po tome koliko je dobar s loptom u nogama.
U susretu na Anfieldu, gdje je trener Arne Slot ipak odlučio pritisnuti PSG, gosti su redovito imali rješenje za izlazak preko jednog od veznjaka i Mendesa. U krilo golmana bi se povukao ili Vitinha ili Joao Neves, Mendes bi se oslobodio kao opcija za primiti njihovu loptu, a onda bi tražio dijagonalu u sredinu. Jedna takva za Dembelea će u konačnici rezultirati i golom kojim je PSG poravnao rezultat.
Ako je Mendes bio netko koga je trebalo istaknuti u zadnjoj liniji, onda je Dembele definitivno čovjek od kojeg živi napad PSG-a. Francuz je kroz svoju karijeru u epizodama prikazivao da je vjerojatno najtalentiraniji nogometaš u proteklih nekoliko godina, no vanjski faktori su bili jači od njega.
Nisu samo ozljede mučile Dembelea već i činjenica da je više uživao u zlatnom dobu videoigara FIFA-e i Fortnitea. Iz Barcelone su prije šest godina potvrdili da bi ovisnost o videoigrama mogla u potpunosti uništiti njegovu karijeru, no Dembele sada izgleda kao onaj igrač kojeg je Barcelona željela dobiti kad ga je platila 145 milijuna eura.
Dembele se trenutno u PSG-u predstavlja kao nevjerojatno odgovaran i izuzetno inteligentan igrač koji uz to posjeduje najvišu razinu talenta. Kada PSG vrši presing, Dembele je prvi koji kreće na protivnika, a njegov je presing uvijek takav da usmjerava loptu da ide tamo gdje njegova momčad to želi.
Čak i kada protivnik ima loptu duboko u polovici PSG-a, Dembele nikada nije inertan kao što smo to znali vidjeti od trojca Mbappe, Neymar, Messi. On se uvijek postavlja tako da bude u što boljoj poziciji za primiti loptu i provesti tranziciju do kraja ako njegova momčad osvoji posjed.
U dribling, tehniku, udarac i proigravanje nitko nije ni sumnjao, no Dembeleova požrtvovnost i razumijevanje igre su nešto potpuno novo. U utakmici na Anfieldu se Dembele kao lažna devetka konstantno povlačio u sredinu kako bi uz Vitinhu Nevesa i Fabiana Ruiza stvarao situacije gdje će PSG imati brojčanu nadmoć 4 na 3.
Virgil van Dijk i Ibrahim Konate su bili u konstantnom strahu od izlaženja na njega jer bi tako ostavili rupu iza sebe ili bi riskirali da će ih Dembele pri primanju lopte izbaciti u poluokretu. No taj izostanak rizika je doveo do toga da Dembele može neometano krenuti u napad.
Kod gola PSG-a on prima loptu, proigrava na krilo jer nema nikoga tko to može omesti te se u konačnici ubacuje u kazneni prostor da pospremi loptu u mrežu. U toj konkretnoj situaciji je postojala i doza sreće, no oblik i provedba tog napada su bili ključ.
U prvoj utakmici je pak Liverpool opreznijim pristupom i dubokim postavljanjem upravo želio zaustaviti protok lopte kroz taj centralni koridor, no Dembele je onda radio nešto potpuno drugo. Rotirao se sa svojim krilnim napadačima te je primarno po desnoj strani radio kaos i lomio Andrewa Robertsona.
Što god da je Liverpool pokušao, nije mogao pronaći rješenje za Dembelea, koji je, kao šlag na tortu, izveo jedanaesterac tako što se namjestio kao da će pucati lijevom nogom, da bi se kraju u trku prebacio na desnu i pogodio neobranjivo za Alissona.
Kao motor ove ekipe, koji je trenutno možda i najbolji srednji vezni svijeta, ističe se nogometaš za kojeg je Thierry Henry nedavno izjavio da njegova igra nije s ovog planeta, a radi se o Vitinhi.
Vitinha od svog dolaska u PSG pokazuje da se radi o hibridu nevjerojatno inteligentnog i tehnički besprijekornog igrača. U dvije utakmice protiv Liverpoola je Portugalac imao najviše dodira s loptom, najviše točnih dodavanja, najviše točnih dodavanja u protivničkoj polovici, najviše uspješnih nošenja lopte te je prevalio najviše metara s loptom u nogama.
Iako to za ljubitelje francuske Ligue 1 nije novost, u najatraktivnijoj utakmici ove sezone u europskom nogometu je Vitinha dokazao da je sposoban igrati bilo koju rolu na terenu. Vidjeli smo ga kako preuzima loptu iz nogu Donnarumme i pokreće napade kao quarterback u američkom nogometu.
Vidjeli smo ga kako navlači nekoliko igrača Liverpoola na sebe kako bi otvorio prostor suigračima za primitak lopte. Sposoban je driblingom izbaciti protivnika, sposoban je uputiti snažan i precizan udarac s obje noge, vidi stvari koje će se na terenu dogoditi nekoliko poteza unaprijed, a istovremeno je i ozbiljan defenzivni igrač, što je protiv Liverpoola pokazao sa šest oduzetih lopti i četiri presječena dodavanja.
S izostankom Rodrija zbog ozljede, Vitinha je preuzeo ulogu veznjaka o kojem će se pričati te je i više nego pošteno da je napokon stiglo vrijeme u kojem se o njegovim kvalitetama priča i među tek povremenim gledateljima europskog nogometa.
Tri istaknuta igrača dakako nisu jedina prednost PSG-a. Marquinhos i Willian Pacho su fizički monstrumi sa sjajnom sviješću pozicioniranja, Hakimijeva moć ponavljanja po desnoj strani je već otprije poznata, Joao Neves i Fabian Ruiz su savršeni partneri Vitinhi u toj veznoj liniji koja može odgovoriti na praktički sve zahtjeve, a onda tek dolazimo do napada.
I Bradley Barcola i Desire Doue su trenutno među najtalentiranijim krilnim napadačima, a PSG je u prvom mjesecu dodao gas dovođenjem Kvaratskhelije, koji pokazuje da mu je bilo dosta Napolija i da planira nastaviti tempom koji je imao u onoj šampionskoj sezoni.
Zasebni paragraf se može pisati i o Warrenu Zaire-Emeryju, Goncalu Ramosu, Lucasu Hernandezu i svim ostalima unutar ove momčadi, no glavni postulat unutar ekipe je da svi vjeruju Luisu Enriqueu te da su svi jednaki unutar ekipe. Jednakijih od drugih više nema.
I dok se zasigurno mogu pronaći mane unutar ove ekipe, poput problematike s branjenjem dugih lopti, povremena pomračenja uma Donnarumme, gubitka intenziteta u vezi u kasnijem dijelu utakmice, vaga debelo preteže prema prednostima.
PSG je nekoliko puta bio bliže naslovu europskog prvaka nego li je trenutno, jer potrebno je preskočiti još dvije stepenice do finala, a već smo ih viđali i u polufinalu i finalu. No nikada, pa ni te sezone kada su igrali finale, nisu izgledali kao ovako dobro posložen klub, s jasnom filozofijom, ciljem i prioritetima.