Službeno je. Iako se to neformalno zna već više od mjesec dana, Mario Kovačević potvrđen je kao novi trener Dinama i povest će Plave u sljedeću sezonu. Sezonu u kojoj klub s Maksimira traži iskupljenje nakon podbačaja u SuperSport HNL-u u kojem je ostao bez naslova prvi put od 2017. i drugi put od 2005.
Kovačević je osvojio hrvatsku nogometnu javnost u zadnje tri sezone. Najprije sjajnim radom u Varaždinu koji je igrao najljepši nogomet u ligi, a onda i dionicama u Slaven Belupu kojeg je do zadnjeg kola držao u utrci za plasman u Europu i preko prvenstva i preko kupa.
Unatoč tim uspjesima, dobar dio navijača Dinama skeptičan je oko imenovanja Kovačevića. Činjenica je da još nije radio u klubu ovakve razine i da ni s čim u karijeri neće moći usporediti ovu razinu pritiska i negativne energije kada nešto pođe po zlu. Popriličan broj navijača kaže da se Dinamo kocka s njim. Jesu li u pravu?
Jedna od stvari koja se predbacuje Kovačeviću jest njegov nastup pred TV kamerama. Hrvati pate od imidža vođe koji galami i alfa mužjaka spremnog da u bilo kojem trenutku ispsuje svoje igrače, suparničke navijače, novinare ili bilo koga trećeg po potrebi.
Dinamovi fanovi vole Bjelice i Sopiće, energične tipove kojima se zbog garda i nastupa vjeruje i onda kada je jasno da su stvari krenule po zlu. Kovačević je sasvim drugačiji tip. Miran, tih i skroman, pred kamerama djeluje kao janje koje ulazi u vučju jazbinu.
Skepsa kako će se u tom smislu Kovačević snaći opravdana je, ali i precijenjena. Kada trener zna što radi i kada mu momčad igra dobro, onda ga svi obožavaju kakav god bio. Dinamovi navijači moraju naučiti trenera prije svega ocjenjivati prema onome što vide tijekom 90 minuta, a ne po onom što i kako priča nakon tih 90 minuta.
U slučaju da stvari pođu po zlu, dugoročno mu ionako neće pomoći ni da izgleda kao Brad Pitt, da o nogometu priča kao Johan Cruijff i da djeluje opasno kao Mike Tyson u najboljim danima. Već nakon drugog poraza vadit će mu se do zadnjeg detalja svi grijesi.
Nevezano uz to, za Dinamo bi svakako bilo uputno svakog svog novog trenera podvrgnuti tečaju. Na količinu suludih pitanja na koja ne može imati odgovor ni u teoriji, zlonamjerno izvađene riječi iz konteksta i komuniciranje u osjetljivim trenucima mora se pripremiti i educirati. Ako zbog ničega, onda zbog svog zdravlja i smanjenja stresa.
Kovačević je preuzeo Slaven Belupo u trenutku kada je klub nakon pet kola držao zadnje mjesto na tablici s jednim osvojenim bodom. Od trenutka kada je on zasjeo na klupu pa do kraja prvenstva klub je osvojio 47 bodova.
Kada se uzme u obzir samo taj period, Slaven je bio četvrta momčad lige. Osvojio je samo pet bodova manje od Dinama, kluba koji ima budžet od oko 70 milijuna eura. Slaven ima 14 puta manji proračun, oko pet milijuna eura.
Bio je to nastavak vrlo dobrih rezultata koji su počeli još prije tri sezone u Varaždinu, kada je klub koji je tek ušao u prvu ligu doveo do šeste pozicije. Samo tri boda ispred njega bila je Rijeka, koja je kao četvrta izborila Konferencijsku ligu.
Bitnije od rezultata, Slaven je sve do završnice sezone, kada je na naplatu došla kratka klupa, a vjerojatno i kolektivno micanje fokusa s cilja jer se znalo da trener odlazi, igrao odličan nogomet. Kovačevićev sustav nije pretjerano taktički elaboriran ni kompliciran, što za Dinamo nije loša vijest.
Neke tendencije u igri, poput visokog presinga (Slaven je bio u vrhu lige po broju oduzetih lopti u zadnjoj trećini terena), idu uz liniju vizije novog Dinama kao puno dinamičnije i pokretljivije momčadi.
Možda još važnija od toga jest Kovačevićeva sposobnost da otključa potencijal u svlačionici. To u Dinamu nije uspjelo ni Jakiroviću ni Bjelici ni Cannavaru. Da je netko od njih barem djelomično uspio okrenuti taj ključ, do izražaja bi došlo to da Dinamo ima po talentu i dubini daleko najbolju momčad lige.
Kod Kovačevića je ljepota u jednostavnosti. Nekoliko specifičnih uputa koje se tiču prilagodbe na specifičnog suparnika ono je što možemo očekivati od njegovog Dinama, ali njegov sustav generalno nudi veliku dozu slobode i imaginacije u igri.
Slaven je pod njegovim vodstvom bio proaktivna momčad u kojoj se igrači nisu bojali preuzimati odgovornost i inicijativu, što je Dinamu bolno očito nedostajalo ove sezone. Bitno je napomenuti i da iza Kovačevića stoji autoritet Zvonimira Bobana, kojem je novi trener Plavih prva i jedna od najvažnijih sportskih strateških odluka.
Navijači Dinama po defaultu vjeruju Bobanovom instinktu i znanju, ali nigdje to neće biti dovedeno u pitanje toliko brzo koliko u pogledu trenera. Trebat će snage da se to izdrži. Kako Bobanu i Kovačeviću, tako i navijačima.
Više puta smo naglasili važnost okretanja procesima u Dinamu. U slučaju trenera to znači da će mu se dati dovoljno vremena, da nije izabran bez jasne vizije kakve kvalitete donosi i da ga se neće panično smjenjivati nakon prve krize.
Na kraju svega, oni koji kažu da se Dinamo s Kovačevićem kocka nisu u krivu. Nitko ne može predvidjeti kako će se novi trener adaptirati na razinu na kojoj dosad nikad nije radio. Isto vrijedi za svakog bivšeg trenera Dinama, koji trenerski kapacitet ne može ni financijski ni statusno crpjeti iz najboljih klubova svijeta.
Onaj tko kaže da je sa sigurnošću znao da će Bjelica postići sve one uspjehe laže više od onog koji tvrdi da je znao da će momčad doživjeti debakl pod Ivajlom Petevom. Kocka se u nogometu baca svakom odlukom, pitanje je samo je li dobro odvagana.
Kovačević je sa Slavenom igrao nogomet. Ako uspije postići to da Dinamo bude agresivniji i organiziraniji kad izgubi loptu i ako otključa još barem jednog igrača onako kako je proljeće otključalo, primjerice, Luku Stojkovića, bit će to veliki napredak za Plave.