Timothy Cook, međunarodni edukator i istraživač umjetne inteligencije, upozorava na jedan često zanemaren, ali ozbiljan problem u današnjem obrazovnom sustavu: djeca uče razmišljati mehanički, a ne poput ljudi. U tekstu koji je izazvao veliku pozornost, Cook za Psychology Today objašnjava kako sustavno razmišljanje, iako korisno, istodobno ubija autentičnu kreativnost kod djece i mladih.
U školama se djeca već od malih nogu uče jasno definiranim strukturama pisanja. Eseji počinju s rečenicama poput: "Klimatske promjene su velik problem današnjice", nakon čega slijede tri primjera i zaključak. Ovakav obrazac odgovara standardima ocjenjivanja, no ne potiče dubinsko razmišljanje. Djeca ne istražuju ideje potaknuta vlastitom znatiželjom, nego iz straha da neće pogoditi što nastavnik očekuje.
Cook ističe da se ovakvim pristupom guši slobodno razmišljanje kod djece. Usto, učenici odabiru "sigurne" oblike izražavanja, poput pravila o tri primjera, koji izgledaju uravnoteženo, ali površno obrađuju temu. Prava kreativnost, kaže Cook, zahtijeva hrabrost da se odstupi od pravila.
Jedan od ključnih problema je što obrazovni sustavi cijene gotov proizvod više nego sam proces učenja. Time se učenike potiče na traženje "točnih odgovora" umjesto da postavljaju autentična pitanja. Upravo zbog toga umjetna inteligencija tako uspješno imitira ljudski akademski jezik, jer i sama funkcionira kao sustav koji traži prepoznatljive obrasce, ne nove uvide.
Cook naglašava kako prava vrijednost učenja dolazi iz unutarnje motivacije, radoznalosti i spremnosti da se pogriješi. I dok se odrasli uče razmišljati kroz unaprijed zadane kategorije, djeca, pogotovo mala, još imaju sposobnost promatranja svijeta bez predrasuda. U njima leži prirodna znatiželja koja često vodi do uvida koje odrasli više ne mogu vidjeti.
Umjesto da djeci govorimo kako trebaju početi priču, kako je strukturirati i koje korake slijediti, trebali bismo im dati prostora da otkriju vlastiti put. Ako dijete pokaže interes za vjetroturbinu koju je vidjelo usput, umjesto da to zanemarimo, trebali bismo mu omogućiti da istražuje, dati mu materijale, odvesti ga u muzej, pružiti podršku.
Cook predlaže da učenici češće pišu o onome što nastoje shvatiti, a ne samo o onome što već znaju. Učitelji i roditelji trebali bi poticati istraživanje, borbu i nelagodu, jer upravo ti trenuci najviše potiču razvoj i daju učenju smisao.
Umjetna inteligencija može oponašati znanje, ali ne i ljudsku ranjivost i autentičnost. Prava ljudska inteligencija uključuje spremnost za ulazak u nepoznato. Upravo tu slobodu i nesavršenost obrazovni sustavi često pokušavaju ispraviti, i tako nenamjerno uništavaju ono što nas čini stvarno posebnima.
Cook zaključuje da bi obrazovanje trebalo više cijeniti znatiželju i hrabrost nego strukturu i "točne" odgovore. Tek tada će djeca razviti pravu ljubav prema znanju, onu koja ne počiva na pravilima, već na iskrenom otkrivanju svijeta oko sebe.