Roditeljstvo je danas postalo sve zahtjevnije, osobito jer se razina anksioznosti povećava čak i među najmlađima. Dječji i obiteljski terapeuti godinama rade s tisućama obitelji koje se suočavaju sa stresom i tjeskobom. Roditelji im se gotovo svakodnevno obraćaju u potrazi za savjetom, posebno kada se dijete suočava s brigama koje ne prolaze. Roditelji tada osjećaju bespomoćnost i žele pomoći, ali ne znaju kako.
Prvi korak je razumjeti zbog čega se djeca zapravo brinu. Ovo je šest najčešćih briga kod djece koje roditelji često ne prepoznaju.
Djeca, kako rastu, sve više žele pripadati i biti prihvaćena. Počinju brinuti što njihovi prijatelji misle o njima i žele se uklopiti. Ako se po nečemu razlikuju, izgledom, interesima, porijeklom ili nečim drugim, mogu se osjećati nesigurno i bojati zadirkivanja ili isključenosti.
Društvene mreže dodatno pojačavaju te brige. Djeca često uspoređuju svoj život s iskrivljenim prikazima tuđih života na internetu, i to ne samo svojih prijatelja, već i nepoznatih osoba. Kada nemaju nadzor odraslih pri korištenju mreža, tjeskoba se pogoršava. Djeca počinju osjećati da njihov život nije dovoljno dobar, što dodatno potiče zabrinutost.
Preseljenje ili promjena škole može biti uzbudljivo, ali i zastrašujuće. Čak i kada je promjena dobra, djeca često osjećaju gubitak prije nego što vide koristi. Primjerice, dolazak brata ili sestre može izazvati tugu zbog gubitka statusa jedinog djeteta. Neke promjene, poput razvoda roditelja ili odlaska prijatelja, posebno su teške jer nemaju pozitivnu stranu.
U obiteljima gdje su učenje i izvannastavne aktivnosti uvijek na prvom mjestu, djeca često nemaju dovoljno vremena za odmor i igru. Ako nemaju priliku za slobodno vrijeme bez obveza, mogu razviti kronični stres. Slobodna igra nije samo razonoda, to je način na koji djeca uče, prerađuju emocije i razumiju svijet oko sebe.
Djeci ne smeta kada se rutina povremeno mijenja, ali iznenadne promjene mogu ih uznemiriti. Ako odrasla osoba ne dolazi na vrijeme ili često mijenja dogovore, djeca mogu razviti osjećaj nesigurnosti. Također, ako od različitih odraslih dobivaju suprotne poruke ili ako se pravila stalno mijenjaju, osjećaju se zbunjeno i nesigurno.
Traumatski događaji mogu kod djeteta izazvati osjećaj straha i nesigurnosti. Takvi događaji aktiviraju tjelesni odgovor na stres i djeca su stalno na oprezu. Čak i manji incidenti, poput ugriza psa, prometne nesreće ili gledanja ozljede, mogu trajno utjecati na osjećaj sigurnosti. Kasnije, nešto što ih podsjeća na taj događaj može ponovno izazvati strah.
Postoje brojni korisni načini za nošenje s jakim emocijama, ali ključno je da se o tim tehnikama razgovara unaprijed, dok je sve mirno – ne tek kada stres već nastupi.
Pomaže kada dijete zna imenovati ono što osjeća. Objasnite mu da se briga "voli skrivati u tišini", ali kad se podijeli, bilo s roditeljem, prijateljem ili bratom/sestrom, već je lakše. Čak i ako samo za sebe kaže: "Stvarno sam zabrinut zbog toga što će učitelj reći", to može pomoći.
Stvorite rutinu zajedničkog disanja prije spavanja. Zamolite dijete da stavi ruku na trbuh i osjeti kako se puni poput balona. Neka prstom prati oblik svoje ruke, udah uz prst prema gore, izdah niz prst prema dolje, i tako nekoliko puta.
Naučite dijete nekoliko rečenica koje može ponoviti kad je zabrinuto: "Bit će lakše drugi put", "Ja to mogu", "Ovo što osjećam neće trajati zauvijek" i "Samo zato što zamišljam nešto loše, ne znači da će se to stvarno dogoditi."
Ako dijete ima stalnu, neodređenu tjeskobu, može pomoći da mu ponudite posebno vrijeme za brigu, primjerice 15 minuta navečer. Recite: "Znam da si zabrinut. Evo jedne ideje - kad dođeš kući, postavit ćemo alarm i imat ćeš vremena misliti o tome, vikati u jastuk ili mi sve ispričati, sve dok ne zazvoni."