Roditeljski instinkt ne prestaje kada dijete odraste. Iako vaša kći ili sin danas možda žive samostalno, osjećaj brige i povezanosti ostaje. Mnogi roditelji u nekom trenutku primijete suptilne promjene u ponašanju svoje odrasle djece - sve rjeđe javljanje, povučenost, promjene raspoloženja ili znakove iscrpljenosti. Sve to može biti znak da se njihovo dijete nosi s nekom unutarnjom borbom, piše Psychology Today.
Stručnjaci ističu nekoliko ključnih ponašanja na koja vrijedi obratiti pažnju.
Ako primjećujete da se vaša kći ili sin sve rjeđe javljaju na poruke ili pozive, moguće je da prolaze kroz teško razdoblje. Nekada su rado dolazili na obiteljska okupljanja, a danas najčešće kažu: "Vidjet ću kako se osjećam."
Povlačenje nije nužno znak ljutnje, već način da se zaštite od razgovora koji bi im mogli biti preteški. Umjesto da ih optužujete, pokušajte nježno otvoriti vrata komunikaciji. Primjerice: "Nedostaješ mi, voljela bih čuti tvoj glas. Ovdje sam ako ikad poželiš razgovarati."
Odraslo dijete koje iznenada postane razdražljivo, potišteno ili se žali da mu je svega dosta, možda pokušava skriti stres, tjeskobu ili depresiju. Čak i ako uspješno obavljaju posao i obaveze, emocionalni teret može se početi pokazivati u ponašanju.
Pokažite im da ste primijetili promjenu, ali bez osude. Možete reći: "Zadnjih dana mi se ne činiš kao ti. Zabrinuta sam jer te volim. Možemo li razgovarati o tome što te muči?"
Ako primjećujete da često mijenjaju posao, posuđuju novac ili se čini da su izgubili motivaciju za karijeru, moguće je da se nose s financijskim pritiskom. Takva situacija često izaziva sram, osobito ako se uspoređuju s vršnjacima.
Umjesto da ih kritizirate, ponudite pomoć kroz partnerstvo. Pitajte: "Bi li ti bilo lakše da zajedno pogledamo kako možeš lakše izaći na kraj s ovim? Možda mogu pomoći s idejama ili traženjem posla."
Ako dijete više ne vodi računa o higijeni, preskače obroke ili ima poremećen san, to može biti znak emocionalne iscrpljenosti. Roditelji to često primijete tek kad se ponašanje duže zadrži.
Pokažite im pažnju, a ne kritiku. Ponudite nešto jednostavno: "Znam da su dani ponekad teški. Bi li ti godila šetnja ili da zajedno nešto skuhamo?" Male promjene mogu napraviti veliku razliku.
Ako često govore da ništa ne mogu napraviti kako treba ili da su u nečemu "totalno loši", to je znak da pate od niskog samopouzdanja. Takve misli mogu biti povezane s depresijom, traumom ili dugotrajnim stresom.
Ne pokušavajte ih uvjeravati da nije tako, već ih podržite. Možete reći: "Znam da ti nije lako, ali vidi se koliko se trudiš. Vjerujem u tebe." Podsjetite ih na njihove kvalitete i, ako možete, nježno ih potaknite da potraže pomoć stručnjaka.
Roditeljima može biti teško gledati svoje odraslo dijete kako se muči. No ponekad je dovoljno samo da znaju da ste tu, bez osude i s punom podrškom. Jedna jednostavna rečenica može biti najljekovitija: "Ovdje sam, kad god poželiš razgovarati."