Foto: Promo
U ČEMU je tajna danske sreće?
Danska, mala zemlja na sjeveru Europe glasovita po bajci „Mala sirena“ Hansa Christiana Andersena, prema podacima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) od 1973. je gotovo svake godine proglašavana zemljom najsretnijih ljudi na svijetu. Od 1973.! To je više od četrdeset godina provedenih na vrhovima popisa najsretnijih ljudi na svijetu! Ako na trenutak zastanemo i zamislimo se, taj podatak doista zapanjuje. Čak je i u UN-ovu Svjetskom izvješću o sreći (World Happiness Report) za 2017. Danska na vrhu ljestvice, druga poslije Norveške, baš kao i svake godine od početka mjerenja. U čemu je tajna njezina postojanog uspjeha?
Nebrojeni članci i istraživanja posvećeni su odgonetanju te tajne. Danska? Zašto Danska? Popularna američka televizijska emisija „60 minuta” pozabavila se tom temom u prilogu naslovljenom „Potraga za srećom”, a Oprah joj se posvetila u u epizodi Oprah showa naslovljenoj „Zašto su Danci tako sretni?” Međutim, zaključci su uvijek prikladno neodređeni. Je li tajna u njihovu socijalnom sustavu, njihovim kućama ili njihovoj vladi? Zacijelo nije u golemim poreznim davanjima ni hladnim, mračnim zimama. U čemu je onda njihova tajna?
S druge strane, Sjedinjene Američke Države, zemlja u kojoj se „potraga za srećom” čak spominje u glasovitoj „Deklaraciji o neovisnosti”, ne nalazi se ni među prvih deset. Prema podacima iz 2017. još je među prvih dvadeset, na četrnaestom mjestu, odmah poslije Austrije. (Uzgred, Hrvatska je na toj ljestvici 77., iza Mađarske i Jamajke, a ispred Kosova i Kine, nap. ur.) Unatoč tome što postoji polje psihologije posebno posvećeno proučavanju sreće i unatoč moru knjiga o samopomoći koje savjetuju kako ostvariti to neuhvatljivo stanje, Amerikanci nisu doista sretni. Zašto je tako? I, još važnije, zašto su Danci tako zadovoljni?
Poslije dugogodišnjeg istraživanja smatramo da smo napokon otkrile tajnu danske sreće. I odgovor je, jednostavno, u njihovu odgoju.
Danska filozofija roditeljstva i način odgoja djece imaju uistinu dojmljive rezultate, a to su otporna, emocionalno sigurna, sretna djeca koja odrastaju u otporne, emocionalno sigurne, sretne odrasle ljude koji zatim taj iznimno učinkovit način roditeljstva primjenjuju na vlastitojdjeci. Baština se prenosi na sljedeće naraštaje čime nastaje društvo koje se više od četrdeset godina uzastopce nalazi na vrhovima ljestvica najsretnijih zemalja svijeta.
Kroz tu nevjerojatnu potragu za otkrićem, odlučile smo s vama podijeliti znanje o danskom načinu roditeljstva. Naš je cilj u ovom savjetniku bio korak po korak ponuditi pomoć majkama i očevima koji se namjeravaju upustiti ili su se već upustili u jedan od najizazovnijih i najljepših „poslova” na svijetu – roditeljstvo. Za uključivanje te metode u odgoj potrebni su praksa, strpljenje, odlučnost i svjesnost, no rezultat je nesumnjivo vrijedan truda. No ne zaboravite, to je baština koju ostavljate svojoj djeci. Ako vam je cilj odgojiti najsretnije ljude na svijetu, molimo čitajte dalje. Prava tajna danskog uspjeha skriva se na ovim stranicama.
Jessicina priča
Čuvši da ću biti suautorica knjige o roditeljstvu, moji su prijatelji bez iznimke prasnuli u smijeh. „Ti, žena s najmanje majčinskih osjećaja od svih žena koje poznajemo, s nekim si napisala knjigu o roditeljstvu?” Da ironija bude veća, upravo me taj nedostatak urođenih majčinskih osjećaja ponajprije i zainteresirao za danski način odgoja djece. Toliko mi je temeljito promijenio život da sam znala ako je mogao pomoći meni, nedvojbeno će pomoći i drugima.
Naime, nisam rođena sa svim tim prirodnim majčinskim osjećajima s kojima se tobože sve žene rađaju. I nije mi to neugodno priznati. Nisam ljubazna osoba. Da budem posve iskrena, djeca mi nikad nisu bila posebno draga. Postala sam majka jer to tako u životu ide. Zato možete zamisliti moj istinski strah kad sam zatrudnjela i pomislila: „Zaboga, pa kako ću ja to? Sigurno ću biti grozna mama!” I tako sam počela čitati svaku knjigu o roditeljstvu koja mi je dospjela u ruke. Mnogo sam čitala. Mnogo sam naučila. Ali strah nije jenjavao.
Na moju sreću, bila sam udana za Danca. Više od osam godina bila sam izložena danskoj kulturi i primijetila sam nešto vrlo važno – da očito s djecom čine nešto kako valja. Posvuda sam zamjećivala sretnu, mirnu, pristojnu djecu i pitala se u čemu je tajna. Ali nigdje nisam mogla pronaći knjigu o tome.
Kad sam napokon postala majka, zatekla sam se kako radim jedinu prirodnu stvar, a to je da odgovor na pitanja tražim od svojih danskih prijatelja i obitelji. Od dojenja do stege i obrazovanja, prednost sam davala njihovim spontanim odgovorima, a ne onima koje sam pronalazila u knjigama na policama moje bibilioteke. Kroz to sam putovanje otkrivala filozofiju odgoja djece koja mi je otvorila oči i posve promijenila život.
Moja dobra prijateljica Iben i ja razgovarale smo o toj ideji. Iben je Dankinja i psihoterapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom i obiteljima. Zajedno smo postavile pitanje: „Postoji li danski način odgoja djece?” Prema njezinim saznanjima, nije postojao. Posvuda smo tražile literaturu o tome, ali nismo našle baš ništa. U svim svojim godinama rada u danskome školskome obrazovnom sustavu i s djecom i s obiteljima, nikad nije čula za „danski način” odgoja djece. Poznavala je sve znanstvene teorije i istraživanja o načinima roditeljstva, štoviše mnoge je od njih svaki dan primjenjivala u vlastitoj obitelji, ali je li postojao neki poseban roditeljski stil svojstven njezinoj vlastitoj kulturi koji je propustila zamijetiti?