VEĆINA ljudi barem je jednom doživjela lošu vezu u kojem je povjerenje izigrano ili partner postupno narušava samopouzdanje. Takva iskustva ostavljaju duboke ožiljke i mijenjaju pogled na ljubav, sigurnost i sebe same. Prema licenciranoj bračnoj i obiteljskoj terapeutkinji Tashi Seiter, zajednički nazivnik svih nezdravih odnosa jest osjećaj da partneru zapravo nije stalo do vaše dobrobiti, piše Psychology Today.
U zdravim odnosima situacija je posve drukčija. Tamo vlada snažan osjećaj da su vaši osjećaji i potrebe važni. Partner vas sluša kada vam je razgovor potreban, posvećuje vrijeme i pokazuje da ste mu prioritet. Takvi mali, ali značajni postupci daju osjećaj sigurnosti i brige, smiruju živčani sustav i stvaraju prostor za međusobno povjerenje. Rezultat je pozitivan ciklus u kojem oba partnera velikodušno daju i primaju jer se osjećaju zbrinuto.
Ako taj osjećaj izostane, mozak emocionalnu prazninu registrira kao prijetnju. Neispunjene potrebe pokreću reakciju borbe, bijega ili smrzavanja - planirate, povlačite se ili se emocionalno isključite. Time nesvjesno otežavate partneru da odgovori na vaše potrebe, a negativan krug sve se više produbljuje.
S vremenom, nitko ne osjeća da je saslušan. Javljaju se usamljenost, nepovezanost i sram, što samo dodatno potiče nove sukobe.
"Svađe se često vode oko naizgled praktičnih tema - novca, kućanskih obveza, obitelji ili intimnosti. No ispod površine uvijek je ista čežnja: da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni", pojašnjava terapeutkinja.
Čak i sitnice, poput neopranog posuđa, mogu pokrenuti taj osjećaj nevažnosti. Jedan partner može pritiskati, drugi se povlačiti, a oboje osjećati nesigurnost. To nisu zlonamjerne strategije, već očajnički pokušaji živčanog sustava da se osjeća zbrinuto.
Izlaz iz začaranog kruga počinje prepoznavanjem onoga što se krije iza ljutnje i povlačenja. To su signali dubljih potreba koje treba izreći iskreno i ranjivo. Primjerice, umjesto okrivljavanja, rečenica: "Osjećam se udaljeno i želim znati da sam ti važan/važna" mijenja smjer razgovora. Fokus se tada pomiče s krivnje na povezanost i zajednički cilj - voljeti i biti voljen.
Za takav pristup potrebna je hrabrost i spremnost na usporavanje, aktivno slušanje i ponekad stručnu pomoć. Kada partneri riskiraju s ranjivošću, odnos prestaje biti bojno polje i postaje mjesto sigurnosti, iscjeljenja i pripadnosti.