SAMOPOUZDANJE se ne rađa, ono se gradi, a ključnu ulogu u tom procesu imaju roditelji. Način na koji razgovaramo s djecom tijekom njihovih formativnih godina duboko utječe na njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Ne radi se o beskrajnom hvaljenju ili zaštiti od svakog izazova, već o stvaranju okruženja u kojem se osjećaju sigurno, poštovano i sposobno, piše YourTango.
Roditelji koji odgajaju djecu s istinskim samopouzdanjem nastoje izbjegavati fraze koje usađuju strah, sram ili sumnju. Umjesto toga, biraju jezik koji potiče otpornost i ohrabruje rast. S vremenom, ti izbori čine razliku između djece koja neprestano preispituju sebe i onih koja vjeruju u vlastite sposobnosti.
Ova fraza trenutačno obezvrjeđuje dječje osjećaje i uči ih da ne vjeruju vlastitim emocijama. Roditelji koji odgajaju samopouzdanu djecu priznaju osjećaje umjesto da ih etiketiraju kao pretjerane. Priznavanjem osjećaja poručujete da su oni prirodni i da se s njima može nositi, a ne da su znak slabosti.
Iako se čini kao brz način za prekid rasprave, ova autoritarna fraza guši znatiželju i obeshrabruje kritičko razmišljanje. Samopouzdana djeca često dolaze iz obitelji u kojima roditelji objašnjavaju razloge svojih odluka, čak i kad je odgovor negativan. Takav pristup, koji podržava dječju autonomiju, potiče neovisnost i bolje vještine donošenja odluka.
Rijetko što može tako brzo uništiti samopouzdanje kao kad vam osoba kojoj najviše vjerujete predvidi neuspjeh. Roditelji koji žele odgojiti otpornu djecu izbjegavaju takve izjave. Umjesto toga, potiču trud i upornost, fokusirajući se na "način razmišljanja o rastu" koji, prema istraživanjima, vodi do većih postignuća. Ohrabrenje za pokušaj i učenje puno je vrjednije od predviđanja neuspjeha.
Djeci je potreban prostor da s ponosom podijele svoja postignuća bez straha da će ih se posramiti. Iako nitko ne želi odgojiti arogantnu osobu, gušenje dječjeg uzbuđenja zbog uspjeha može učiniti da se osjećaju beznačajno. Važno je slaviti njihov trud i uspjeh jer to njeguje samopouzdanje. Učite ih poniznosti, ali ne na štetu zdravog ponosa.
Ova izjava uči djecu da je njihova glavna uloga brinuti se o imidžu roditelja, a ne razvijati vlastitu osobnost. Stvara strah od javnih pogrešaka i naglašava važnost vanjske potvrde umjesto unutarnje vrijednosti. Korištenje jezika srama povezano je s većom anksioznošću i nižim samopouzdanjem kod djece.
Ono što se odraslima može činiti kao bezazlen komentar, djetetu može zvučati kao osuda. Takve riječi guše kreativnost i potiču djecu da preispituju vlastite ideje. Umjesto da neku ideju odbacite kao "blesavu", pokušajte se uključiti u djetetov misaoni proces. Time stvarate sigurno okruženje u kojem se ne boje izraziti, čak i ako su njihove ideje nekonvencionalne.
Ova fraza šalje poruku da postoji samo jedan ispravan način za obavljanje zadatka i da su pogreške nedopustive. Samopouzdana djeca obično odrastaju u domovima gdje se eksperimentiranje potiče. Davanje djeci slobode da sami pronađu rješenje, čak i ako pogriješe, razvija fleksibilnost u rješavanju problema i jača njihovo samopouzdanje u vlastite sposobnosti.
Usporedbe, čak i ako se čine bezazlenima, mogu nagrizati samopouzdanje. Mjerenje djeteta u odnosu na brata ili sestru šalje poruku da ih ne cijenite kao jedinstvene pojedince. Takve usporedbe često su povezane s nižim samopoštovanjem i pojačanim obiteljskim sukobima. Fokusirajte se na individualne snage svakog djeteta.
Reći djetetu da je nešto izvan njegovih mogućnosti stvara sumnju u sebe i prije nego što je uopće pokušalo. Roditelji samopouzdane djece znaju da je trud važniji od trenutačnog uspjeha. Istraživanja pokazuju da samopouzdanje raste kada se djecu potiče da prihvate izazove. Čak i ako ne uspiju iz prve, samo iskustvo gradi otpornost, a ne strah.
Umanjivanje dječje tuge ili boli neće učiniti da ona nestane, već će ih samo naučiti da skrivaju svoje osjećaje. Roditelji koji odgajaju samopouzdanu djecu znaju da emocije treba obraditi, a ne potisnuti. Djeca čiji se osjećaji priznaju odrastaju u odrasle osobe koje su sigurnije u sebe i sposobnije se nositi sa stresom.
Ovom frazom odbacujete dječju znatiželju i šaljete poruku da njihova pitanja nisu vrijedna odgovora. Umjesto toga, pokušajte dati objašnjenja prilagođena njihovoj dobi. Poticanje znatiželje pomaže djeci da razviju vještine rješavanja problema i jača njihovo uvjerenje da je njihov glas važan. To s vremenom gradi i intelektualno samopouzdanje i emocionalnu sigurnost.