Jesam li dobra majka: Moje dijete odrasta u bilingualnoj sredini!

Ilustracija: Index
 
EVO JEDNA od tema koje sam stalno guglala. Pa evo i moje osobno iskustvo. Ja sam čista purgerica, a Bubijev tata je Nijemac. Uopće nije bilo razgovora o tome da jedno od nas dvoje s djetetom ne bi trebalo pričati isključivo na svojem materinjem jeziku, tako da smo od početka znali da će Bubi slušati najmanje 2 strana jezika od rođenja. Imam prijateljicu koja se je odselila u Južnu Ameriku i od kad je tamo (već 15 godina), hrvatski koristi jedino kada dođe ovdje (što je rijetko) i kada priča sa svojim roditeljima preko Skypea. S djecom nije pričala hrvatski nego samo španjolski. Nisam to nikada razumjela... Prvo – zašto dijete zakidaš za jednu ogromnu prednost, a to je da će odmalena govoriti par jezika? Drugo – zašto zakidaš svoje roditelje da uživaju u komunikaciji i vremenu sa svojim unucima? Pa ne može žena od svojih 50/60ak godina ići učiti novi jezik koje dijete upije samo slušanjem jer im je mozak doslovno kao spužva kad su maleni. A danas je, obzirom na globalizaciju, znati strane jezike jedna od najvećih prednosti u poslovnom, ali i osobnom životu. 

Odmah na početku sam se konzultirala s pedijatricom što raditi. Rekla mi je da nema nikakvih problema, da je dječji mozak kao spužva, no da se svatko od roditelja isključivo drži svog materinjeg jezika jer ako dijete od početka nauči krivo, kasnije će mu biti jako teško ispravljati ono što je naučio. Tako da smo mi odlučili sljedeće – ja ću pričati s Bubijem na hrvatskom, dragi na njemačkom, a mi ćemo međusobno pričati na engleskom jeziku. Bubi je počeo sa slaganjem slogova vrlo rano i bili smo sigurni da mu neće trebati puno da progovori prave riječi. I ne, mamama koje tvoje dijete kaže s 4 mjeseca nije riječ mama, nego slaganje slogova :). I sve je išlo super. Kroz igru smo vježbali riječi, sve je razumio (doduše, rekla bih da je možda malo više razumio mene i hrvatski, ali mislim da je to isključivo zato jer je sa mnom bio po 24h dnevno).

Na pregledu s godinu dana nas je pedijatrica pitala ima li riječi sa značenjem. Riječ sa značenjem opet nije mamama, tatata, bababa, nego tipa pitaš dijete, pokazujući na sebe tko je ovo i dijete kaže MAMA. Bubi to nije radio. Pričao je po cijele dane, slagao sve slogove, radio svakakve zvukove, sve razumio, ali nije imao riječ sa značenjem. Obzirom na vježbice i Dystoni, poslala nas je za svaki slučaj defektologu (ne logopedu jer se inače ide njima za govor). Naravno da sam se opet zabrinula, ali mi je rekla da vjeruje da nema potrebe da se brinem, ali da bi onda za svaki slučaj rado čula mišljenje specijalista. Pa smo se naručili. Opet u Vinogradskoj i opet smo imali sreću da smo došli kod super doktorice. Da, malo smo čekali, ali ok, već sam se navikla na čekanje termina u našim bolnicama. Na pregledu mu je dala kockice da ih slaže, gledala je kako reagira na podražaje, pitala me je koliko često ima dudu (jer ju je imao na pregledu) i gledala je sve nalaze od fizijatra. Nakon obavljenog pregleda, rekla je da mu je sve u širim granicama za njegovu dob. Naravno da ne znam što to znači pa sam ju pitala. Rekla mi je da je on „živo“ dijete te obzirom da hoda i da je jako znatiželjan, da mu govor trenutno nije prioritet. Pitala me je koliko me razumije kad mu pričam i rekla sam 90% s time da je ovih 10% nešto što mu prvi put spominjem. U to se uvjerila i sama. Također je rekla, obzirom da odrasta u bilingualnoj sredini, da mu je sada kaos u glavi i da mu treba vremena da si sve posloži te da se ne čudimo ako, kad krene pričati, bude mješao jezike. No da će si s vremenom sve posložiti i da će točno znati kojim jezikom priča s kime. Naručila nas je ponovo kroz 6 mjeseci da vidi kako se sve razvija i sljedeći termin kod nje nam je uskoro. Javim kako je prošlo!

Bubi danas (20 mj.) stalno priča, ali baby jezikom. Osim toga sve pokazuje s prstom koristeći slog „Ö“ – ne znam uopće kako da to napišem. Tipa kada te netko nešto pita, a ti odgovoriš u stilu „Molim?“, ali ne s molim nego s tim slogom. Ne znam da li si me shvatila :), ali ovo je najbolje što mogu. „Riječi“ koje konkretno koristi su „pa pa“ kad idemo ili se pozdravljamo, „brm brm“ za aute, „njam njam“ za hranu, „piti „ kad želi piti i to je to. Ostalo je bababa, bidibidbidi, bugibugibu, minjiminji, papa, mama, tata i slično. Puno ljudi mi govori da su dečki lijeni i da kasnije progovore. S druge strane, početak govora je individualna stvar kao i svaki drugi korak kod djece, pa se ne brinem previše jer zaista sve razumije. Vjerujem da će sada i u vrtiću imati dodatni poticaj od starije djece koja pričaju. A kojim će jezikom prvo progovoriti? Pa hrvatskim, naravno! 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.