Omiljeni filmski lik Alfreda Hitchcocka prvi se put pojavio na ekranu davne 1925. godine, a nastavio se pojavljivati sve do 1976. godine. Više od pola stoljeća veliki redatelj promatrao je kako ovaj "lik" iznova dolazi na platno - no nije mogao shvatiti zašto ga drugi filmofili ne cijene ni približno kao on. Zar nisu vidjeli ono što je on vidio? Zar nisu prepoznali genijalnost koja im je bila pred očima?
Ako već niste pogodili iz ovog pomalo teatralnog uvoda - Hitchcockov omiljeni filmski lik bio je nitko drugi nego on sam. Majstor napetosti poznat je po tome što se pojavljivao u svakom svom filmu, od debija The Pleasure Garden (1925.) do posljednjeg filma Family Plot (1976.).
Tijekom godina, publika koja je znala za ovaj štos s veseljem je iščekivala njegovu pojavu - najčešće kao "lice u gomili", "prolaznik" ili "bystander" koji se ni na koji način ne uklapa u samu radnju. Njegovi cameo nastupi gotovo nikada nisu imali dublju funkciju, osim u rijetkim slučajevima poput filmova The Lodger, Rope i Suspicion, u kojima se pojavio dvaput.
Ipak, Hitchcock je često duhovito komentirao da bi volio više vremena na ekranu. U svom eseju naslovljenom "My Favourite Film Character Is - ME!" ("Moj omiljeni filmski lik sam - JA!"), duhovito se požalio: "Ni Hollywood ni televizija nisu pokazali nikakav interes za mog omiljenog lika, iako se pojavio u svakom mom filmu. Vjerojatno vam je poznat - sitničav, zbunjen, izgubljen čovjek; nizak i predebeo. Nekad je bio i deblji. Uvijek ga glumim ja, i on je postao, na neki način, moj filmski potpis."
Za razliku od nekih suvremenih redatelja poput M. Nighta Shyamalana, čiji cameo nastupi ponekad previše utječu na samu radnju filma, Hitchcock je bio iznimno pažljiv - njegovi su likovi uvijek bili potpuno nevažni za priču. Nije želio postati "lik" u klasičnom smislu; samo je želio ubaciti malu dozu humora za sebe i one gledatelje koji pažljivo prate.
"Na ekranu se pojavljuje tako kratko da se gotovo čini kao da ste ga zamislili", napisao je jednom o svom nenametljivom prisustvu. I još bolje - ti su likovi uvijek bili potpuno nesvjesni svega užasnog što se događa oko njih. "On nikad nije ni svjestan da se, baš u tom trenutku kad se pojavi, planira hladnokrvno ubojstvo", našalio se Hitchcock. "Da je gospodin kojeg upravo prolazi na putu da zadavi suprugu. Da kuća u koju gleda skriva truplo."
S obzirom na sve to, nije ni čudo što su se njegovi cameo trenuci pretvorili u jednu od najvoljenijih tradicija u povijesti filma. Primjerice, u North by Northwest, dok Cary Grant bježi pred zrakoplovom i zlikovcima, Hitchcock se samo pojavljuje kako propušta autobus.
U Frenzyju je među gomilom ljudi koji plješću nakon govora, osim njega, koji odbija zapljeskati. A u Pticama ga vidimo kako izlazi iz dućana za kućne ljubimce s dva psa na uzici - što su zapravo bili njegovi terijeri iz stvarnog života - neposredno prije nego što ptice krenu u napad na čovječanstvo.
Ti trenuci donosili su osmijeh na lice svim njegovim obožavateljima, a najviše njemu samome. I zato ne čudi što je baš on sam sebi bio najdraži lik svih vremena.