11. srpnja 1962. godine u američka kina stigao je film Ubiti pticu rugalicu (To Kill a Mockingbird), ekranizacija istoimenog romana američke autorice Harper Lee. Film je odmah po premijeri privukao veliku pozornost, kako zbog društveno angažirane teme, tako i zbog snažnih glumačkih ostvarenja, posebno onog Gregoryja Pecka u ulozi moralnog stupa pravde - Atticusa Fincha. Režiju potpisuje Robert Mulligan, dok je scenarij napisao Horton Foote.
Radnja filma smještena je u 1930-e godine, u fiktivni južnjački gradić Maycomb u saveznoj državi Alabami, u doba Velike depresije. Priča je ispričana iz perspektive šestogodišnje djevojčice Scout Finch, koja sa starijim bratom Jemom i prijateljem Dillom istražuje svijet odraslih, često nerazumljiv i nepravedan.
Središnji dio radnje odnosi se na suđenje Afroamerikancu Tomu Robinsonu kojeg bijela žena lažno optužuje za silovanje. Njegovu obranu preuzima pošteni i hrabri odvjetnik Atticus Finch, otac Scout i Jema. Kroz suđenje se otkrivaju duboke rasne predrasude zajednice i nepravda koju je gotovo nemoguće izbjeći, unatoč jasnim dokazima nevinosti.
Film suptilno progovara o odrastanju, hrabrosti, empatiji i društvenim podjelama, a kroz lik tajanstvenog susjeda Booa Radleyja dodatno se naglašava tema predrasuda i straha od nepoznatog.
Glavnu ulogu Atticusa Fincha tumači Gregory Peck, čija je izvedba postala jedna od najhvaljenijih u povijesti američkog filma. Njegova interpretacija pravednog, mudrog i dostojanstvenog odvjetnika ostala je duboko utisnuta u kolektivnu svijest gledatelja te mu je donijela brojne nagrade, uključujući i Oscara za najboljeg glumca.
Mary Badham, tada desetogodišnjakinja, utjelovila je djevojčicu Scout Finch i time postala najmlađa glumica u to vrijeme nominirana za Oscara za sporednu žensku ulogu. Phillip Alford tumači njezina brata Jema, a Brock Peters dojmljivo glumi Toma Robinsona. U ulozi Booa Radleyja pojavljuje se tada mladi Robert Duvall, kojem je to bio filmski debi.
Film Ubiti pticu rugalicu osvojio je brojne nagrade, među kojima se ističu tri prestižna Oscara. Gregory Peck nagrađen je za najboljeg glavnog glumca, Horton Foote za najbolji adaptirani scenarij, dok je film dobio i nagradu za najbolju scenografiju u crno-bijelom filmu. Bio je nominiran i za najbolji film, najbolju režiju, najbolju fotografiju te za najbolju sporednu glumicu.
Osim Oscara, film je osvojio i Zlatni globus za najboljeg glumca u drami (Gregory Peck), dok je glazba Elmera Bernsteina također bila hvaljena i višestruko nagrađivana.
1995. film je uvršten u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice SAD-a zbog svojeg "kulturnog, povijesnog i estetskog značaja". Američki filmski institut (AFI) proglasio je lik Atticusa Fincha najvećim filmskim herojem u povijesti američke kinematografije.
Film i danas uživa iznimno visoke ocjene na svim relevantnim platformama. Na internetskoj stranici IMDb film ima prosječnu ocjenu 8.3/10, čime se nalazi među najviše ocijenjenim klasicima. Na Rotten Tomatoesu film bilježi impresivnih 93% pozitivnih recenzija filmskih kritičara, dok je publika ocijenila film s gotovo istim postotkom pozitivnih reakcija.
Na Metacriticu film ima ukupnu ocjenu 88/100, što upućuje na "univerzalno priznanje" kritike. Mnogi kritičari kroz desetljeća su isticali snažnu poruku filma, njegovu relevantnost i danas te emocionalnu dubinu glume i priče.