DANA 22. svibnja 1907. godine u Dorkingu, gradiću u engleskoj grofoviji Surrey, rođen je Laurence Kerr Olivier, jedan od najvažnijih i najcjenjenijih glumaca 20. stoljeća. Olivier nije bio samo velikan britanske kazališne scene i najbolji šekspirijanski glumac svog doba, nego i inovator, redatelj, producent te prvi umjetnik kojemu je dodijeljen plemićki naslov zbog doprinosa umjetnosti.
Sir Laurence Olivier odrastao je u religioznoj obitelji – njegov otac Gerald Olivier bio je anglikanski svećenik. Iako se u djetinjstvu nije činilo da će postati umjetnik, Olivier se još u ranoj mladosti zainteresirao za glumu, a već s deset godina odigrao je ulogu Bruta u školskoj predstavi Julije Cezar. Studirao je na prestižnoj Dramskoj akademiji Central School of Speech and Drama, a kazališnu karijeru započeo je u ranim dvadesetima.
Tijekom 1930-ih Olivier je stekao ugled briljantnog kazališnog glumca, osobito zahvaljujući interpretacijama Shakespeareovih likova, poput Hamleta, Othella i Henrika V. Njegova sposobnost da složenim likovima udahne život, prikazujući ih emotivno snažno i stilski besprijekorno, učinila ga je miljenikom i publike i kritike.
Olivier je, osim kazališta, briljirao i na filmskom platnu. Prvu zapaženu filmsku ulogu ostvario je 1939. godine u povijesnom romantičnom spektaklu Orkanski visovi (Wuthering Heights), gdje je tumačio Heathcliffa. Film mu je donio prvu nominaciju za Oscara.
Ubrzo nakon toga slijede filmovi Rebecca (1940.) Alfreda Hitchcocka i Henrik V. (1944.), koji je režirao i u kojem je glumio – oba iznimno cijenjena u povijesti kinematografije.
Za film Hamlet (1948.), koji je režirao, adaptirao i u kojem je tumačio naslovnu ulogu, Olivier je dobio Oscara za najbolji film i najboljeg glumca – prvi put u povijesti da je Shakespeareova drama nagrađena najvišim filmskim priznanjem. Kroz karijeru osvojio je ukupno četiri Oscara: dva počasna, jedan za najboljeg glumca te jedan za najbolji film.
Uz četiri Oscara, Laurence Olivier dobitnik je brojnih prestižnih nagrada i priznanja. Osvojio je i pet nagrada Emmy, tri Zlatna globusa i dvije nagrade BAFTA. Godine 1947. kralj George VI. dodijelio mu je titulu viteza, a 1970. postao je i prvi glumac koji je dobio plemićki naslov, postavši barun Olivier od Brightona.
Njegovo ime i danas je cijenjeno u svijetu kazališta: najprestižnija britanska nagrada za kazališna postignuća, Nagrada Laurence Olivier (Laurence Olivier Award), ustanovljena je 1976. godine. Ova nagrada ekvivalent je američkom Tonyju i simbolizira najvišu razinu kazališne izvrsnosti.
Laurence Olivier bio je jednako poznat po svom burnom privatnom životu kao i po profesionalnim uspjesima. Prvi brak sklopio je s glumicom Jill Esmond 1930. godine, no brak nije bio sretan – Olivier je već tada bio zaljubljen u drugu ženu.
Druga žena bila je slavna glumica Vivien Leigh, najpoznatija po ulozi Scarlett O'Hare u filmu Prohujalo s vihorom. Njihova strastvena veza započela je još tijekom njegova prvog braka, a vjenčali su se 1940. godine, čime su postali jedan od najslavnijih glumačkih parova tog vremena.
Međutim, njihova ljubav bila je pod stalnim pritiskom – Vivien Leigh se borila s bipolarnim poremećajem i učestalim epizodama depresije, a njihova veza bila je ispunjena krizama i udaljavanjem. Razveli su se 1960. godine. Iste godine Olivier se oženio glumicom Joan Plowright, s kojom je imao troje djece i s kojom je ostao do kraja života.
Unatoč zdravstvenim problemima koji su ga pratili u kasnijim godinama – bolovao je od raka prostate i raznih respiratornih bolesti – Olivier je nastavio raditi gotovo do kraja života. Njegove kasne uloge, uključujući one u filmovima Maratonac (1976.) i Momci iz Brazila (1978.), pokazale su da njegova glumačka moć nije jenjala.
Laurence Olivier preminuo je 11. srpnja 1989. godine u dobi od 82 godine u svom domu u Steyningu u Zapadnom Sussexu. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji, uz najveće britanske umjetnike i državne ličnosti.
Olivierovo ime i danas simbolizira najviši standard umjetničke izvrsnosti, a njegova karijera ostaje uzor generacijama glumaca. Njegova predanost kazalištu i filmu, nepokolebljiva energija te sposobnost da poveže klasično i moderno glumište čine ga vječnom inspiracijom.