Priča je – kako to u nas obično zna biti – prilično urnebesna.
U petak je, znaju to već cijela nacija i "region", uhapšen na nekoliko sati glazbenik Mile Kekin – našao se pod izvidima državnog odvjetništva nakon informacija o pogodovanju pri kupnji zemljišta kraj njihove kuće u Momjanu kod Buja.
Bio je to dan kada je sabor glasao o opozivu glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, a kako je Mile Kekin suprug saborske zastupnice i kandidatkinje stranke Možemo za predsjednicu RH Ivane Kekin, priča je odmah dobila političku pozadinu.
Sam model rada Uskoka, po kojem se za navodnu zloporabu od nekih 7000 eura hapsi (a cijela priča je već do detalja poznata svima, debelo objašnjena u novinama) umjesto pozove na informativni razgovor, uvelike je problematičan. Previše se u Hrvatskoj hapsi na način da je to show s novinarima, lisicama i agentima. O tome bi trebalo ozbiljno porazgovarati – bez obzira na to koga se hapsi. Međutim, priča je krenula drugačije.
Sandra Benčić, saborska zastupnica i koordinatorica Možemo, rekla je: "Upravo saznajem da ono za što terete Kekina jest šteta manja od 7000 eura. Mislite da bi se netko tko taj novac zaradi za jednu subotnju večer koncerta išao izlagati kaznenom progonu?"
Lijeva, socijalno orijentirana opcija se onako usput hvali kako suprug zastupnice Kekin za jednu večer zaradi polugodišnju plaću nekoga s hrvatskom medijalnom plaćom i skoro godišnju plaću nekoga s minimalcem. Zaista, Mile Kekin prema imovinskoj kartici svoje supruge zarađuje desetak tisuća eura mjesečno.
Zarada sama po sebi nije problem, neka čovjek zarađuje, koncerti, autorska prava, pa i najam vile koju par posjeduje. Istina, mogli bi na ideološkoj razini dati primjedbu zašto se netko tko se ideološki svrstava u ljevicu bavi rentijerskim kapitalizmom – oblikom zarade koji je Marx prezirao (smatrao ga je dekadentnim i parazitskim oblikom kapitalizma, u kojem se dohodak ne stječe produktivnim radom ili investiranjem u proizvodnju, nego pasivnim ubiranjem rente). No, tko šljivi ideologiju danas!
Međutim, isplivalo je još nešto. Mile Kekin, čovjek koji po izjavi Sandre Benčić zarađuje 7000 eura po nastupu, nalazi se na popisu samostalnih umjetnika kojima je priznato pravo na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske. E tu je problem, i to veliki moralni problem. Nekome tko zarađuje u večeri polugodišnju plaću prosječnog Hrvata taj isti prosječni Hrvat, ali i onaj na minimalcu – plaća doprinose, mirovinsko i zdravstveno.
Super je to kada si fina urbana ljevica. Uz status rentijerskih kapitalista koji iznajmljuju vilu s bazenom, prijavljenu zaradu od preko 10.000 eura gospodina Kekina i saborsku plaću gospođe Kekin – čistačice, prodavačice i medicinske sestre plaćaju gospodinu Kekinu mirovinsko i zdravstveno. Mile Kekin, pokazalo se, ima pravo na taj status.
Stvar je, naravno, u moralu, ne u pravu. Jako često se naša urbana ljevica zna pozivati na socijalnu pravdu, na moral, a gdje su socijalna pravda i moral ovdje?
Da razjasnimo – može li lokalni šerif planirati u proračunu bijesni automobil od 300 konja i legalno ga kupiti? Ako uredno provede natječaj – zašto ne? Može li predsjednik sabora zloporabiti svoje pravo na vozilo s rotacijom pa zaobići kolonu na granici? Može, sjećamo se Reinera 2016. godine. Može li premijer promijeniti pravilnik o službenim vozilima pa limuzinu najviše klase osigurati puno širem krugu dužnosnika? Može, naravno, sasvim legalno. Ali legalno nije uvijek moralno! U tome je štos!
Ne možemo se uvijek skrivati iza onoga "ima zakonsko pravo", već imamo puno pravo reći – zašto čovjeku koji toliko zarađuje, zašto obitelji koja toliko zarađuje porezni obveznici, svi vi koji ovo čitate, plaćaju par stotina eura mirovinskog i zdravstvenog? Kakvo je to kokošarenje?
Da ne spominjemo kako je stvar i iz perspektive "društvenog angažmana" prilično urnebesna – pa prvi Mile Kekin voli pjevati o socijalnoj nepravdi, radnicima, propalim tvornicama i izgubljenim radnim mjestima, a čovjek je rentijerski kapitalist koji od nastupa zarađuje tisuće eura i onda mu je normalno da mu radnik i seljak plaćaju doprinose na plaću?
Usput, jer vidio sam da ljudi komentiraju – ovo da glazbeniku porezni obveznici plaćaju doprinose nije status koji se dobiva automatski. Za ovih par sto eura od države prilično se papirima i kroz komisije treba izboriti. Još nešto (jer bilo je i o tome jako puno komentara), Thompson i Severina ga nemaju, plaćaju sami svoje doprinose, popis je javan, pa možete provjeriti ovdje.
Model po kojem se nekim slobodnim umjetnicima plaćaju doprinosi nije sporan – ima zaista divnih i vrijednih ljudi koji jako malo zarađuju od svog umjetničkog rada. Mala smo zemlja, mali jezik, nije lako biti pjesnik, pisac, slikar… Neka njima tih par sto eura. Ali ne možeš istim aršinom nekoga tko pod rukom nosi zbirku poezije koju prodaje za pet eura ili poklanja minijaturu za ručak i onoga tko zaradi u jednoj večeri nečiju polugodišnju plaću!
Da se razumijemo – nije problem u zaradi. Nije ni u bazenu. U redu je da čovjek naplati godine nastupa, pjesme o propalim tvornicama i mladosti bez perspektive. U zemlji u kojoj se puno toga raspalo barem je nekome krenulo. Neka bazena! Neka vila! Neka autorskih prava, dobrih pjesama je Mile napisao. Ali ono što vrijeđa nije ta lova, nego poza koju uz nju dolazi.
Mile Kekin nije neki samozatajni glazbenik s ruba, bez javnog angažmana. Zato kad se zbroje kvadrati istarske vile, redovna gaža i zarada od iznajmljivanja, kad se pročita da se nalazi na popisu onih kojima država plaća doprinose za mirovinsko i zdravstveno – nešto ozbiljno zaudara. Ne iz bazena, nego iz ideološke šupljine. Nije, kako smo rekli, tu stvar u zakonitosti, nego u licemjerju čovjeka koji je "protiv sistema", a onda za sitne pare cucla sisicu tog istog sistema.
Mile Kekin pjeva o obespravljenima, a koristi beneficije koje mu omogućava upravo onaj sustav protiv kojeg pjeva. Dok čistačica gleda kako platiti narednu ratu podstanarskog stana, država iz njezina poreza plaća doprinose čovjeku koji – prema ženinoj imovinskoj kartici – zarađuje preko 10.000 eura mjesečno. I sve je to, naravno, legalno. Baš kao što je legalno da lokalni šerif kupi BMW od 100 tisuća eura jer je raspisao natječaj kako treba.
Ukratko, oko Mile Kekina i doprinosa koje mu plaćamo sve je legalno – ali je li moralno? U tom je jazu između zakona i morala pala i ta nova ljevica, ona koja o radnicima pjeva, ali među njima ne živi. Pa da bude svima jasno, uključujući i Milu, ovo nije pitanje prava, ovo je pitanje srama. I kokošarenja za male pare.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala