*VUKOVAR je zadnja epizoda iz serije velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Prikazali smo kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. Umjesto jedne, iz Vukovara donosimo pet priča.
Ostale reportaže pogledajte ovdje.
VUKOVARSKA ratna bolnica je emocionalni paradoks.
Ta zgrada i sve što ona predstavlja izaziva mučninu, tugu i bijes. Podrum i atomsko sklonište bolnice, danas pretvoreni u dio memorijalnog centra, rekonstruirani su tako da podsjećaju na stanje u kojem su bili 1991. Ta podzemna rupetina bila je vjerojatno najsigurnije mjesto u gradu tijekom cijele okupacije.
Priča o bolnici:
Mjesto života i smrti
Dok su granate gruvale po Vukovaru, ondje su liječnici, izolirani od ostatka svijeta, spašavali živote sretnika koji su uspjeli stići do bolnice. Netko se pobrinuo da što vjernije uhvati trenutak tog vremena.
Gipsane lutke pacijenata i djece smrznute su na krevetima, amputiranih udova, prekrivenih trudničkih trbuha i ruku podignutih u nijemi poziv upomoć. Smeđe tapete zamračuju ionako mračne podzemne prostorije, dok eterom treperi glas Siniše Glavaševića. U jednoj izdvojenoj prostoriji iščitavaju se imena žrtava Ovčare. Stalno iznova.
Emocionalni paradoks
Na jednom mjestu probijen je strop. Tu je pala "krmača" teška 250 kilograma, probila pet etaža i završila jednom pacijentu među nogama. Nije eksplodirala. Da jest, urušilo bi se i ono što je bilo ostalo od bolnice.
Zidovi su oblijepljeni imenima pobijenih.
Mučnina, tuga i bijes.
S druge strane, ova zgrada i sve što ona predstavlja izaziva nadu i snažan ponos.
Dok je grad gorio, dok su ljudi jaukali i umirali na krevetima, nekoliko desetaka liječnika i liječnica, medicinskih sestara i ostalog osoblja bolnice doslovno je stvaralo razliku između života i smrti. U tom podrumu, dok su slušali potmulu grmljavinu neprijateljske paljbe koja je najavljivala nove ranjenike, stasala je druga generacija vukovarskih heroja.
Nada i snažan ponos.
Vukovarska ratna bolnica zbilja jest emocionalni paradoks.
Život pod granatama
Jedna od onih koji su trčali tim polumračnim hodnicima je doktorica Mirjana Semenić Rutko.
U vukovarskoj bolnici završila je kao 25-godišnjakinja, mjesec dana nakon diplome. Primljena je na volonterski staž u kolovozu 1991., nedugo nakon što je bolnicu počela voditi legendarna Vesna Bosanac.
Rodom iz Tuzle, mlada liječnica započela je karijeru u gradu koji će se u roku od nekoliko dana pretvoriti u bojišnicu.
Počela je na internom odjelu. Međutim, kako je broj ranjenika rastao, Mirjana je prebačena na kirurgiju, na sekundarnu obradu rana. Brinula se o pacijentima nakon operacija. Previjala je po pet, šest ili sedam rana na jednom čovjeku. Najteže joj je bilo gledati ranjenu djecu.
Došao je i rujan. Od tada pa sve do pada grada, nisu izašli iz bolnice. Ondje su živjeli, radili, spavali.
"Svi oko vas su izdržavali pa ste izdržavali i vi. Kao jedna velika obitelj. Kako svi, tako i vi", priča nam liječnica.
Imala je 25 godina, spašavala živote, razmišljala o obitelji i zaručniku i nadala se da će sve jednom proći.
Kad je ona "krmača" pala u bolnicu, ona je bila tu. Ne na tom odjelu, ali bila je tu negdje, radila je i previjala rane.
Grad je pao
Mjeseci su prolazili, ljudi su se rađali i umirali u tom podrumu, a glas Siniše Glavaševića krčao je kroz prijamnik. Jednog dana je utihnuo.
Grad je pao. U Vukovar je ušla JNA s četnicima. Svi iz bolnice su bili evakuirani.
Mirjana nam priča kako su ih izvukli iz bolnice na isti dan kad je preko 200 ranjenika potjerano na Ovčaru. Ona je izašla dva sata kasnije. Pozdravljala se s kolegama i pacijentima misleći da i oni idu prema Zagrebu, da im neće biti ništa.
Tek nakon nekoliko dana shvatili su što se dogodilo.
Dok je hodala kroz ono što je nekad bio grad, priča kako je bila u šoku. U bolnici nije imala osjećaj što se događa vani. U nju je ušla dok je grad još bio čitav. Izašla je, a vani nije bilo grada. Samo mrtvaci, u uniformama i bez njih.
Obitelj joj je za to vrijeme bila na Mitnici. Oni su preživjeli. Zaručnik joj se borio, ranjen je u Borovo Commerceu.
Ubijen je na Trpinji. Bio je tri godine stariji od nje.
Mirjana je nakon toga otišla u Zagreb. Odstažirala je do kraja, položila državni ispit i odmah se prijavila u 124. vukovarsku brigadu. Vratila se na bojišnicu. Bila je ranjena negdje kod Slavonskog Broda, dva mjeseca je provela u bolnici.
Novi život i staro razočaranje
Specijalizirala je ginekologiju i vratila se u Vukovar. Obišla je bolnicu i prošetala po gradu. Po danu jer po noći Vukovar nije bio osvijetljen. To je bilo 1999.
Danas Mirjana ima privatnu ginekološku ordinaciju. U istoj zgradi ima i tvrtku koja se bavi medicinskim tretmanima lica i tijela. Tamo smo i razgovarali s njom, gotovo dvadeset godina od njenog povratka.
Nadala se kako će se stanje u Vukovaru popraviti brže i bolje, kaže nam. Nadala se da će biti malo drugačije.
"Ova razjedinjenost nakon rata je dovela do toga da je masa ljudi depresivna i nesretna. Izgubili su vjeru u razvoj Hrvatske, one Hrvatske u koju smo vjerovali kad smo se išli boriti. Mislili smo da ćemo imati svoju državu u kojoj ćemo moći slobodno i ravnopravno raditi sa svima. Ono za što smo se borili je rasprodano", kaže Mirjana.
Daje nam primjer zemljišta Vupika.
"Prodano je Todoriću za jednu kunu, a sad ne znamo čije je", kaže liječnica i poduzetnica.
Borba nakon rata
Gotovo trideset godina nakon rata, Mirjana se i dalje bori. Ovaj put s beskrajnim državnim aparatom koji guši one koji su dovoljno hrabri da u Vukovaru započnu posao.
"Idemo naprijed jer ne možete biti poduzetnik ako nećete gledati naprijed", priča Mirjana koja trenutno zapošljava četiri djelatnice.
Kad je tek otvarala ordinaciju, pakao papirologije trajao je 8 mjeseci. Tek onda je mogla početi konkretno raditi. Smeta joj što se vrijeme i novac nepotrebno troše jer, kako kaže, sve se moglo riješiti ulaskom u jednu kancelariju koja bi nakon prijave samo sve proslijedila poreznoj, mirovinskoj i ostalima.
"Svi oni su povezani, na kraju krajeva", kaže Mirjana.
Nekoliko puta nam je naglasila kako je nužno da država smanji silnu administraciju i besmislena, nepotrebna davanja.
"Ja plaćam šumski doprinos", smije se.
Otvoreno srce i otvoreno razmišljanje
Smeta joj ogroman porez. Pojašnjava nam kako zbog velike marže imamo strašno velike cijene lijekova.
"Kad odete u drugu državu, cijene tih lijekova su tri puta jeftinije. Imate PDV koji je već u startu velik i onda još imate maržu koja ide na veledrogerije. Kad lijek napokon dođe u ljekarnu, bude skup kao Svetog Petra kajgana. Ne bi trebao biti", vrti glavom doktorica.
Međutim, nije požalila što se vratila.
Upitali smo je bi li preporučila mladima život u Vukovaru.
"Ako će doći, moraju doći otvorenog srca i otvorenog razmišljanja. Vukovar se sad koristi za političke bodove, prikazuje se da postoje nekakvi nemogući uvjeti. Mi koji ovdje živimo i radimo, nastojimo živjeti normalno i mirno. Nastojimo na sve građane gledati kao na one koji tu žive jer je jako teško opterećivati se mržnjom. Sve podjele od vrtića, škola i kafića su nešto što nam stalno smeta. To nije dobro", kaže nam.
"Ne možete reći da idemo u Europu gdje bismo trebali svi biti jednaki, a onda u jednom gradu imate podijeljene vrtiće, osnovne i srednje škole. To ne ide tako", dodaje.
"Vukovar je još uvijek područje od posebne državne skrbi i ima puno pogodnosti za obrtnike što se tiče poreza i doprinosa. Administrativno će imati iste probleme kao bilo gdje u Hrvatskoj", smatra liječnica.
Znači li to da problem dolazi s vrha, od glave?
"Da."