ŠESNAEST zemalja Europske unije, uključujući Hrvatsku, prekjučer je nakon isteka ultimatuma dosadašnjem predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru, priznalo Juana Guaidoa kao privremenog predsjednika. Prije toga isto su napravili SAD, Kanada i 11 od 14 latinoameričkih zemalja iz tzv. Skupine Lima, koje su danas potvrdile da podržavaju Gauidoa i mirnu promjenu vlasti na slobodnim i poštenim izborima.
>> Tko je kriv za raspad Venezuele, Amerika ili socijalizam?
No Maduro ne želi ni čuti za takvu smjenu vlasti, kao ni njegovi saveznici, među kojima se ističu Rusija, Kina i Turska. Maduro je već ranije ocijenio Guaidovo proglašenje predsjednikom pokušajem državnog udara i za sve krivi američki imperijalizam. A u intervjuu koji je dao jučer za španjolsku televiziju, Maduro je upozorio američkog predsjednika Donalda Trumpa da će Bijelu kuću "umrljati krvlju" ako nastavi svoju "strategiju promicanja državnog udara" kojim bi ga zbacio.
>> Maduro odbacio europski ultimatum i prijeti građanskim ratom. Što će biti dalje?
"Ako nas sjeverno američko carstvo napadne, morat ćemo se braniti. Nećemo im predati Venezuelu", rekao je Maduro. "Stani. Stani, Trumpe! Stani upravo tamo! Radiš pogreške koje će tvoje ruke umrljati krvlju i imat ćeš predsjedništvo umrljano krvlju. Zašto bi htio reprizu Vijetnama?" dramatično je upozorio u svom borbenom intervjuu.
"To je poput borbe Davida i Golijata. Mi isto imamo svoje tajne - i svoju praćku. Davidova praćka je u našim rukama", nastavio je prkosno Maduro, koji je odbacio i poziv na raspisivanje izbora odgovorivši da "ne prihvaća ultimatume" te da će održati izbore 2024. "Nije me briga što Europa kaže", dodao je.
>> Je li Trumpov savjetnik slučajno otkrio da se sprema napad na Venezuelu?
Madurovo upozorenje, a neki bi rekli i prijetnja, ipak nije bilo ničim izazvano. Trump i članovi njegove vlade su, naime, u više navrata naglasili da su oko krize u Venezueli "sve opcije na stolu", uključujući i vojnu intervenciju. Spekulacije o takvom scenariju posebno je potaknuo "gaf" Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona kad su ga na konferenciji za novinare kamere uhvatile kako u ruci drži notes s bilješkom o slanju "5000 vojnika u Kolumbiju".
Trump još 2017. razmišljao o napadu na Venezuelu
Maduro je, podsjetimo, naslijedio pokojnog predsjednika Huga Chaveza 2013., a za vrijeme čijeg njegovog prvog mandata je Venezuela doživjela potpuni ekonomski kolaps, dok su u prosvjedima protiv njegove vlasti (koji s prekidima traju već godinama) ubijene stotine, a gotovo milijun ljudi pobjeglo je iz upropaštene zemlje. UN smatra ovo masovno iseljavanje Venezuelaca najvećom seobom u novijoj latinoameričkoj povijesti. Hiperinflacija će, prema procjeni MMF-a, ove godine dosegnuti nadrealnih 1,350.000 posto, a BDP je pao za 47% od Madurovog dolaska na vlast. Nestašica lijekova, hrane, struje i vode te policijsko i vojno nasilje na ulicama doveli su do nezapamćene humanitarne katastrofe.
>> Trump: Zašto ne možemo jednostavno napasti Venezuelu?
A da je Trump odavno ratoboran po pitanju Venezuele, svjedoče i izvještaji američkih medija iz 2017. prema kojima je svoje najviše dužnosnike pitao zašto SAD ne može jednostavno napasti Venezuelu. Iako su ga tadašnji državni tajnik Rex Tillerson i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster uvjeravali da je to loša ideja, Trump se nije dao razuvjeriti navodeći primjere američkih invazija na Panamu i Granadu u osamdesetima. To su, naravno, samo neki od brojnih slučajeva izravne ili neizravne američke intervencije u Južnoj Americi posljednjih desetljeća.
Bolton je ipak u intervjuu prije nekoliko dana naglasio da vojna intervencija SAD-a i južnoameričkih saveznika poput Brazila i Kolumbije nije neizbježna i da je cilj Washingtona mirna smjena vlasti.
Dođe li do takve intervencije, izgledno je da će se Venezuela pretvoriti u novu Siriju, s katastrofalnom cijenom u ljudskim životima koju taj scenarij podrazumijeva. A da u tom slučaju ni ruska intervencija nije isključena, sugeriraju vojne vježbe koje je Rusija krajem prošle godine izvela s Venezuelom, pri čemu su i dva ruska strateška, odnosno nuklearna bombardera sletjela u Venezuelu. Tu je, osim toga, i Kina kao još jedan moćan saveznik brutalnog Madurovog režima. Ni uloga Kube, dugogodišnjeg neprijatelja SAD-a čiji režim je gotovo pupčanom vrpcom povezan s venezuelanskim, nije nešto što bi trebalo zanemariti.
Hoće li doći do rata, prije svega ovisi o vojsci Venezuele
Koliko je onda vjerojatno da će doći do rata u Venezueli? To prije svega ne ovisi samo o Americi kako se na prvi pogled čini nego o samoj Venezueli, odnosno o njenoj vojsci. Hoće li ona ostati vjerna Maduru ili ne? Vojno zapovjedništvo već je javno stalo uz njega i odbacilo Guaidovo proglašenje predsjednikom, ali u međuvremenu je jedan visokorangirani general zračnih snaga u izjavi objavljenoj na Twitteru priznao Guaidoa i pozvao vojsku da učini isto.
"Narode Venezuele, 90% oružanih snaga Venezuele nije s diktatorom, oni su s narodom Venezuele. Nastaviti s tjeranjem vojnih snaga da vrše represiju nad našim narodom znači nastaviti sa smrtima od gladi, bolesti, a možda i građanskim ratom. Naš narod je već mnogo toga pretrpio", znakovito je rekao general Francisco Esteban Yanez Rodriguez i pozvao Madura da ode iz zemlje. Vojno zapovjedništvo ga je smjesta proglasilo izdajicom, što znači da mu je budućnost zapećaćena ako Maduro ostane na vlasti.
Isto je prethodno učinio i venezuelanski vojni ataše u SAD-u Jose Luis Silva, a dvojica bivših vojnika koji se trenutno nalaze izvan zemlje, javili su se CNN-u i pozvali SAD i saveznike na slanje vojne pomoći kako bi protivnici Madura u vojsci mogli zbaciti njegov režim.
Komentirajući objavu odmetnutog generala, kolumnist Washington Posta i vanjskopolitički analitičar Yascha Mounk iznio je sažetak mogućih scenarija: "Venezuela se približava satu odluke. Postoje tri glavna scenarija: 1) Vojska stane uz Guaidoa. Maduro odlazi. Novi izbori. 2) Nitko ne slijedi Rodrigueza. Maduro ostaje. Represija postaje još gora. 3) Vojska se podijeli. Građanski rat. Prva je opcija najbolja opcija, a druga bi mogla biti bolja nego treća", zaključio je Mounk.
S tim bi se, lako moguće, složila i većina samih Venezuelaca, koji prema anketama venezuelanske agencije Datanalisis, žele miran odlazak s vlasti (63% podržava "ispregovarani sporazum kojim bi se predsjednika Madura udaljilo s vlasti"), ali ne i vojnu intervenciju izvana (54% je izričito protiv takve opcije).
Kako za Washington Post piše analitičarka Eva Bellin, vjernost vojske Maduru ovisi o više faktora. Jedan od njih su njihovi materijalni interesi, ali još važnije je imaju li vojni zapovjednici osobni interes u opstanku režima. Prednost Venezuele je, što se režima tiče, to što narod nije etnički podijeljen, kao u slučaju Sirije, gdje vrh Asadova režima uglavnom čine pripadnici alevitske manjine. A kao i u Siriji, umiješanost vojske u kriminalno ponašanje režima samo jača njihovu odanost. To je po svemu sudeći slučaj i u Venezueli - osim što je vojska ubila znatan broj prosvjednika proteklih godina, uključena je u unosne poslove krijumčarenja droge kojima se Madurov režim bavi, a upravlja i državnom naftnom tvrtkom PDVSA.
Vojska će procijeniti je li režim odlučan opstati po svaku cijenu
Drugi važan faktor je procjena vojnog vrha može li režim preživjeti i ima li političku volju da učini što god treba kako bi opstao. Asadov režim je to očito imao, u skladu sa sloganom njegovih lojalista "Bašar ili ćemo spaliti zemlju", i većina vojske je, unatoč brojnim dezerterima na početku rata, to i prepoznala. U Kini tijekom masovnih prosvjeda 1989. vojska je također prepoznala odlučnost Denga Xiaopinga da ne popusti i obračuna se s disidentima po svaku cijenu. Nasuprot tome, iranska vojska se odrekla šaha Reze Pahlavija tijekom Islamske revolucije 1979. jer je prepoznala njegovu neodlučnost i sklonost bijegu pred opozicijom.
Treći faktor je institucionalni integritet vojske - drugim riječima, mogu li zapovjednici održati disciplinu, hijerarhiju i jedinstvo snaga. Jer zapovjednici mogu biti potpuno odani Maduru, ali to neće puno značiti ako se vojnici masovno pobune i odbiju naredbe. Stoga bi zapovjednici mogli okrenuti leđa Maduru upravo zato da očuvaju jedinstvo vojske. A četvrti ključan faktor je stav šire javnosti o Maduru, pogotovo ako su i sami vojnici i niži časnici slabo plaćeni i dijele ekonomske nevolje naroda.
>> Hoće li zbog kaosa u Venezueli drastično porasti cijena nafte?
Sve to znači da je ishod i dalje vrlo neizvjestan. No ako dođe do rata, to bi moglo izazvati rijetko viđeno previranje na svjetskim tržištima nafte, s obzirom na to da Venezuela ima najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu. Rat bi i izravno i neizravno naštetio SAD-u, koji suprotno uvriježenim zabludama o sankcijama, uvozi ogromne količine venezuelanske nafte - ova zemlja je četvrti najveći izvor nafte koju SAD uvozi, a skoro 40% venezuelanskog izvoza nafte otpada upravo na SAD.
No rat bi mogao dovesti do potpunog prekida proizvodnje nafte u Venezueli i uništenja njene industrije. S obzirom na to da su kriza u Venezueli i novi paket američkih sankcija već izazvali rast cijena nafte na gotovo 64 dolara, ne bi uopće bilo nezamislivo da nafta, u slučaju rata, opet prijeđe 100 dolara po barelu. Zanimljivo, takav ishod nikako ne odgovara SAD-u i Europi, ali itekako odgovara drugim velikim izvoznicima nafte - Rusiji, Saudijskoj Arabiji i Iranu.