Cik zore, vani je još mrak, na prozorima stambenih zgrada vidi se pokoje svjetlo, a usred kvarta već se stvaraju velike gužve. Prizor je to koji se posljednjih tjedana može vidjeti u zagrebačkom Remetinečkom gaju, rubnom kvartu na jugozapadnom izlazu iz grada. Ovdje strani radnici satima čekaju kako bi dobili ili produžili radnu dozvolu, prijavili boraviše te obnovili svoje hrvatske osobne iskaznice.
Donedavno se sve to uredno obavljalo u policijskoj postaji u Petrinjskoj, no u ožujku je Služba za državljanstvo i statusna pitanja stranaca preseljena u Policijsku postaju Novi Zagreb. Najveći problem nastao je jer tamo rade samo dva šaltera, i to do 15 sati, pa većina stranih radnika svoje papire treba riješiti rano, prije nego što im počne radno vrijeme.
Kako bi doskočio velikim gužvama koje su se prošlog tjedna stvarale u gluho doba noći, MUP je prošlog tjedna najavio bolju organizaciju Službe, uvođenje rezervacije termina i usluge eRedomat, no negdje je očito zapelo jer nitko koga smo danas zatekli u redu za to nije čuo, a redne brojeve ispisane na papiriću dijelila je službenica postaje.
Iako su ljudi u redu bili nervozni i pospani, ipak smo uspjeli razgovarati s nekima, čuti njihove priče i dojmove iz Hrvatske. Tako smo upoznali Filipinca, Filipinku, Ukrajinca i Rusa.
"Izgubio sam se na putu dovde"
"Došli smo ovdje u 4 sata ujutro kako bismo stali u red. Čekamo do sada, a pada kiša, tako da…", rekao je Filipinac Gabi, kojem ovo nije prvi put da u Hrvatskoj obavlja upravne poslove s obzirom na to da već godinu dana radi u jednom poznatom zagrebačkom restoranu u centru grada.
Na pitanje kako su znali da moraju doći tako rano, Gabi kaže da su ih tako uputili iz agencija koje su ih zaposlile. "Agent nas je informirao da moramo doći oko 4 sata ujutro jer su premještali urede i samo ovdje možemo obnoviti svoju osobnu iskaznicu za Hrvatsku. Rekli su nam da moramo čekati jer se stvaraju gužve, a nakon ovog idemo na posao i ne želimo izgubiti mjesto kako bismo mogli sve završiti na vrijeme", kaže.
"Prije se sve moglo napraviti blizu glavnog zagrebačkog trga i bilo je prilično organizirano. Iskreno, izgubio sam se na putu dovde jer nitko nije znao pravu lokaciju do novog ureda, tako da je teško za strance poput mene", rekao je.
Filipinka: Mogli su nas bar pustiti unutra
"Probudila sam se u 4 sata ujutro kako bih došla ovdje po novu radnu dozvolu. Stigla sam ovdje prije pet sati. Jako je teško čekati u redu jer pada kiša i jako je hladno. Bilo bi bolje da su nas bar pustili da čekamo unutra, ovo je užasno. Nadam se da će to promijeniti", požalila se Filipinka Brigite, koja je u Hrvatsku došla prije pet mjeseci. Sve je prije, kaže, obavljala u postaji u Petrinjskoj i nije joj jasno zašto se stvar odjednom zakomplicirala.
Brigite treba novu radnu dozvolu kako bi mogla preseliti u Rijeku, gdje će raditi u tvornici za preradu ribe. Taj joj je posao našla agencija za zapošljavanje stranaca i rekla je da je zadovoljna ljudima iz agencije jer joj pomažu savjetima oko toga gdje može riješiti papirologiju. Oni su je i uputili u čekanje u redu.
U Hrvatsku je stigla preko Hong Konga i kaže da je došla iskušati sreću. Obitelj je ostavila na Filipinima, no ovdje ima mnogo prijatelja koji su stigli prije nje i pomogli joj da se snađe.
"Ovdje imam zajednicu Filipinaca, pa nam je lakše snaći se. Ta se zajednica stalno povećava i olakšava nam živote. Kada sam tek došla, morala sam živjeti u sobi koju mi je našla agencija i koju sam dijelila s drugim ljudima. Sada sam uspjela unajmiti stan", ispričala je Brigite.
Ukrajinac: Poslali su me u Zagreb
U redu smo sreli i Denisa iz Ukrajine, koji nam je rekao da je došao u 5:40, a da bi do tad stigao, morao se probuditi u 4:50. "Jedini način da dođem ovdje je taksi, koji sam platio 10 eura. Čekanje je bilo užasno. Bio sam ovdje već prošli petak, no red je u ovo doba bio dvostruko duži, dobio sam redni broj 150. Kada sam pitao službenika kada ću doći na red, rekao mi je za tri ili četiri sata", rekao je Denis.
Denis nam je čekajući u redu ispričao da radi u jednoj IT kompaniji, a u Hrvatsku je stigao prije pola godine s nomadskom vizom. U Zagreb je stigao sam, a obitelj mu je i dalje u rodnom Lavovu.
"Ukrajinu sam napustio prije nego što je počeo rat. Otišao sam jer je kompanija za koju radim odlučila napraviti plan nastavka rada u slučaju rata, zbog napetosti koje su rasle. Odlučili su da je bolje imati radnike izvan zemlje u slučaju da počne rat i pitali su me bih li htio otići iz zemlje. Pristao sam, ali sam mislio da me neće biti tri ili četiri mjeseca. No to nije ispalo kako smo planirali", rekao je Denis.
"Kompanije su se pripremale za rat"
Pitali smo ga znači li to da su kompanije u Ukrajini očekivale rat. "Svi su u Ukrajini osjećali napetosti i da nešto dolazi. Već smo imali takve situacije, no nije bilo tako drastično. Ovoga su puta to svi osjećali, osjetilo se u zraku", kaže. Dodao je da njegova kompanija nije jedina koja je prije rata poslala svoje radnike izvan zemlje, već je to učinila većina tvrtki čiji se poslovi mogu obavljati na daljinu.
Otkad je stigao u Hrvatsku, nije se vraćao u Ukrajinu jer ne bi smio napustiti zemlju iako nije podoban za sudjelovanje u ratu. Kaže da je njegova obitelj donekle sigurna u Lavovu, no dodaje da nigdje u Ukrajini trenutno nitko nije u potpunosti siguran.
"Moja obitelj nekoliko me puta posjetila u Hrvatskoj, svi osim mog oca, koji služi u vojsci. Posjetile su me sestra, majka i djevojka. Obitelj ne može napustiti Ukrajinu jer tamo imaju poslove. Jako mi nedostaju", rekao je.
Pitali smo ga i koliko dugo planira ostati u Hrvatskoj. "Planiram ostati ovdje barem do isteka nomadske vize, što je još godinu dana", rekao je. Do sada je naučio nekoliko hrvatskih riječi, a ona koju najčešće koristi je "hvala".
Rus: U Zagreb sam pobjegao od mobilizacije
"Čekam u redu od 6 sati ujutro. Saznali smo da trebamo doći rano preko chatova s drugim strancima. Čuli smo da je posljednjih nekoliko mjeseci ovaj red vrlo dugačak", rekao nam je Aleks iz Moskve.
Ispričao je da je u Hrvatsku došao prije nekoliko mjeseci kao jedan od ruskih mladića koji su pobjegli od Putinove mobilizacije. Radi kao digitalni nomad za rusku i kazahstansku kompaniju, a njegova obitelj i dalje živi u Rusiji.
Na pitanje zašto je napustio Rusiju odgovara da tamo više nije sigurno i da se protivi ratu. Pitali smo ga i planira li njegova obitelj doći za njim. "Ne, oni su mnogo povezaniji s Rusijom, imaju poslove tamo i domove. Ne mogu tako lako otići. Život im sigurno nije toliko težak kao u Ukrajini, no teže je nego što je bilo prije", rekao je.
"Vratit ću se kada on umre"
Izlazak iz Rusije bio mu je prilično jednostavan, no da je na put krenuo dan kasnije, ne bi više mogao napustiti zemlju. "Otišli smo u rujnu kada su najavili mobilizaciju. Čekali smo u dugom redu, ali smo imali sreće što smo imali vize za EU. Tada je još Finska granica bila otvorena, no sljedećeg dana su je već zatvorili. Bili smo više privilegirani nego mnogi drugi", rekao je.
Na pitanje planira li se ikad vratiti u Rusiju, Aleks je kratko odgovorio: "Kada on [Putin] umre." U Hrvatskoj, kao i njegov ukrajinski kolega, planira ostati do isteka radne dozvole, a i duže ako mu se ukaže prilika. Ovdje mu se sviđa sve osim jedne stvari: "Ljudi ovdje slabo odgovaraju na mailove. Kada pošaljem mail, trebam čekati po mjesec dana da mi odgovore, posebice policija i imigracijska služba", našalio se.
Kada će se situacija s čekanjem u Remetinečkom gaju popraviti, hoće li uopće i što je s najavljenim redomatom i naručivanjem, pitali smo policiju. Do zaključenja ovog teksta nismo dobili odgovor, a objavit ćemo ga kad ga dobijemo.