Politička agenda u Srbiji u posljednjem tjednu veljače toliko se zgusnula, a vrtuljak političkih događanja tako bjesomučno zavrtio, da je čak i uvijek spremni predsjednik Srbije izgubio kompas.
Uz sva čuda na koja smo se u balkanskoj Stradiji navikli, ipak smo zanijemili kad je nekoliko sati nakon glasanja delegacije Srbije za EU rezoluciju, a povodom treće godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, predsjednik jedne europske države izjavio kako je glasanje delegacije njegove zemlje bilo pogrešno?! Ispravite me ako griješim, ali ja se ne sjećam takve diplomatske blamaže u povijesti Ujedinjenih naroda.
Uputio je navodno ispriku građanima Srbije, čitaj: podaničko pokajanje na adrese Putina i Trumpa, koji su prvi put zajedno ostali u dubokoj manjini prilikom donošenja rezolucije u Generalnoj skupštini. Vučić se pravdao da je bio premoren, pa mu je promaknulo, obećavajući da će pitanje umora riješiti – pogodite kako? – tako što će još više raditi!
Nakon tri mjeseca čovjek i dalje ne razumije najvažniju poruku studentskog prosvjeda: previše radiš, pogotovo na poslovima koji su izvan tvojih ustavnih nadležnosti.
Trumpova administracija ovaj gaf nije smatrala vrijednim komentara, dok je jedan od kremaljskih glasnogovornika Peskov "toplo pomilovao po kosi" svog čovjeka na Balkanu pokazujući očinsko razumijevanje za nešto što je nazvao "tehničkom greškom" prilikom glasanja.
Sada se nameće pitanje vrijedi li naše glasanje u UN-u za EU rezoluciju ili ne, jesmo li promijenili svoj odnos prema poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine? Pogotovo je upitno je li predsjednik Srbije svojom izjavom o grešci prešao na gubitničku stranu Rusije i SAD-a i tako okrenuo leđa Europskoj uniji u tjednu kad se Srbija, u procesu pridruživanja EU, nada otvaranju ključnog Klastera 3?!
Nije ugodno kad te ljubavnici (SAD i Rusija) ignoriraju, a zaručnica (EU) provali? Politički promiskuitet kad-tad dođe na naplatu, s rizikom da ostaneš sam i napušten od svih.
Osim toga, europski put Srbije simbolički dovode u pitanje i postupci aktualnih članova vlade. Mislim na potpredsjednika vlade koji odlazi o državnom trošku položiti cvijeće na Staljinov grob. To je onaj na kojega je, prilikom obilaska specijalnih jedinica, lajao policijski pas obučen za pronalaženje narkotika.
Tu je i ministrica, u narodu zlobno prozvana Mica Zanoktica, koja je nakon propale oporbene karijere uskočila u Sulejmanovu postelju. Ona je imala tu čast da predstavlja Srbiju na završnom predizbornom skupu AfD-a pruživši vatrenu podršku njemačkim neonacistima. I poslije nam je kriv đavo, pardon, Picula.
Nije se ni stišala njujorška kakofonija, a stigla je presuda Miloradu Dodiku, čiji je sadržaj bio poznat već tjednima. Eto ti belaja!
Ako postoji netko tko misli da je moguća eliminacija srpskog šerifa iz političkog života, kao i da osuđujuća presuda može bilo kome u BiH donijeti bilo kakvu korist, neka se javi. Proces koji je ušao u završnu fazu famoznom Deklaracijom o Srebrenici iz svibnja zapečaćen je još neinteligentnijom sudskom avanturom protiv predsjednika Republike Srpske.
Ne samo da je inicijator postupka nezakonita osoba koja se odaziva na ime Christian Schmidt, jer njegov mandat nikad nije potvrđen u Vijeću sigurnosti UN-a, nego se to događa u potpuno novim političkim okolnostima. Sarajevo, utjelovljeno u bošnjačkoj eliti, ostalo je nakon 20. siječnja bez bilo kakve međunarodne podrške za politiku unitarizacije zajedničke države. BiH nikad nije bila bliže raspadu, pa je možda posljednji trenutak za održivi konsenzus.
Mislim na dovršavanje postojeće nedovršene konfederacije, gdje će Hrvati vratiti svoj entitet, a država se dovesti u ravnotežu, bez međusobnih nametanja i optuživanja, na prihvatljivoj i relaksirajućoj distanci. Do ozdravljenja od devedesetih, nadajmo se.
Pisao sam o ovome na Indexu prije više od tri godine ("Ono što Milošević nije razumio 1989., ne razumije ni Bakir Izetbegović danas"), tako da ne bih ulazio u detalje održivog modela.
>> Ono što Milošević nije razumio 1989., ne razumije ni Bakir Izetbegović danas
Otvaranje Klastera 3, presudno važno na putu prema EU – i po sadržaju i zbog tajminga – čije se otvaranje očekivalo u prosincu 2024., pomaknuto je prvo na kraj siječnja, zatim odgođeno za kraj veljače, a na kraju se zagubilo u sjeni isteka roka za uvođenje američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije.
Ono što je krajem prošle godine bilo politička tema na vrhu agende, samo nekoliko mjeseci kasnije više nitko i ne spominje, a o prioritetu najbolje govori izbjegavanje predsjednika republike, vlade i ministra vanjskih poslova da se sastanu s europskim izaslanikom Toninom Piculom prilikom njegova trodnevnog posjeta Srbiji.
U četvrtak rano ujutro Amerikanci su produljili rok za uvođenje sankcija Naftnoj industriji za još 30 dana. To se odnosi i na hrvatski naftovod Janaf, koji opskrbljuje Srbiju sirovom naftom.
To znači da je ovo najviše što smo mogli dobiti od onih koji, kad je riječ o NIS-u, drže u svojim rukama "i nož i pogaču". Od onih kojima smo "dali dupe pod najam" ne uvodeći sankcije Moskvi i legitimirajući se kao europska država koja je, uz Republiku Srpsku, s najvećim postotkom stanovništva podržala Trumpa i u prvom i u drugom mandatu.
Možda će Trump, kao i Ukrajini, u narednim danima velikodušno ponuditi da, za novo odgađanje sankcija, od EU preotme litij. To bi Aca Srbin možda i mogao progutati, ali što će biti kad jednog dana na red dođu kineske koncesije u Srbiji?
Jednom riječju, roštiljanje se nastavlja – ne samo na unutarnjem planu, gdje studenti i slobodni građani uredno održavaju (tihu) vatru, već i na vanjskopolitičkom megdanu, gdje je rešetka mnogo vrelija.
Ožujak je pred nama. Fatalno doba godine u modernoj srpskoj povijesti. To je mjesec kad je izvršen državni udar i srušen Ustav SFRJ, kad je ubijen premijer Zoran Đinđić i kad je počela zračna agresija NATO-a na SR Jugoslaviju.
Pogotovo ne treba zaboraviti prve velike antirežimske demonstracije 9. ožujka 1991. Sve je veći broj ozbiljnih političkih povjesničara i analitičara koji s ove vremenske distance ocjenjuju da su Sloba i Mira, gledajući uplašeno pobunjenu srpsku mladost, zaključili da ih ne bi bilo loše mobilizirati i poslati na drugu obalu Dunava i Drine.
Prijetnje Moskve i nezainteresiranost Washingtona, muk Ankare i šaputanje Bruxellesa, unose dodatnu nelagodu u ovu sablasnu tišinu iščekivanja. Jedino predsjednik Vučić u Banjoj Luci poziva na mir i pregovore. To i jest ono čega se najviše bojimo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala