NISU se toga sjetili kad je herojski oslobađao Hrvatsku. Nisu se sjetili ni kad je herojski bježao od Haaga. Ne, vijećnici grada Splita sjetili su se dodijeliti ime gradskog trga Anti Gotovini tek nakon što je on nepravomoćno osuđen za ratni zločin. Valjda su samo to i čekali.
Sva sreća da je Gotovina to odbio i tako ih poštedio sramote da jednom osuđenom ratnom zločincu daju takvu počast u drugom gradu po veličini u Hrvatskoj. Nisu mu dali trg kad je bio heroj. Čekali su da postane zločinac. Zvuči suludo, ali za hrvatske prilike zapravo je sasvim normalno. Skoro pa i poželjno.
Blaškić iz Haaga ravno u Jacin zagrljaj
Sjetimo se parade s Tihomirom Blaškićem, pravomoćno osuđenim ratnim zločincem. Ravno iz Haaga pohrlio je u zagrljaj ministrici branitelja Jadranki Kosor koja je obećala besplatno školovanje Blaškićevoj djeci, a predsjednik Stjepan Mesić dodijelio mu predsjedničku mirovinu. Nije Blaškić bio neki veliki zločinac, ali nekakav je ipak bio. Piše u presudi.
Mirko Norac dvaput je osuđen za ratni zločin. Bio je heroj dok je bježao, a kad je osuđen nitko se godinama nije usudio oduzeti mu odličja. Kao što ih je bivši predsjednik Mesić promptno oduzeo Vladimiru Zagorcu uz tvrdnju za anale legalizma: "Ne trebamo čekati pravomoćnost presude, mi ćemo mu odličja uzeti odmah". A taj Zagorac nije nikoga ubio. Čak ni srpsku staricu na Lipovoj Glavici. Samo je ukrao.
Zločinac sa saborskom plaćom
Legendarni Branimir Glavaš pobjegao je od nepravomoćne presude za ratni zločin, ali je svejedno i dalje primao saborsku plaću, dodatak za odvojeni život i imao na raspolaganju službeni saborski stan. Bio je ratni zločinac s beneficijama.
Ali dobro, beneficije je imao i osuđeni Mirko Norac koji je od uprave kaznionice dobivao slobodne vikende, pa čak i izlazak za romantično vjenčanje o kojem su se raspisale sve novine koje drže do sebe i do hrvatskih heroja. Taj isti Norac, onaj koji je osuđen za ubojstvo srpskih civila u Gospiću i u Medačkom džepu, sve donedavno bio je počasni alkarski vojvoda, a prijeti mu i imenovanje počasnim građaninom Sinja.
Poseban par rukava
Pa što smeta ako se radi o ratnom zločincu? Pravomoćno osuđenom pred hrvatskim, a ne pred nekim tamo bjelosvjetskim sudovima? On je naš zločinac, a to je - što se vidi i iz splitskog slučaja - ipak poseban par rukava. Krvavih do lakata.
Na svu sreću, Ante Gotovina mudriji je od čitave bulumente ovih podrepaša, politikanata i licemjera koji punim gasom lešinare na njegovu imenu. Časniji je od svih onih koji njega, kao i Norca, nisu proglasili počasnim građaninom Splita ili Sinja u vrijeme kad su bili heroji, nego tek kad su proglašeni zločincima.
Žrtva, a ne zločinac
I doista, fascinantan je taj strahoviti poriv da se osuđenike proglašava žrtvama. Da se slavi one koji su u Haagu ili čak u Zagrebu proglašeni krivima za ratne zločine, za ubojstva civila, pljačku, palež, mučenja i pogubljenja. Zar je doista veća čast imati u svom gradu trg ratnog zločinca, nego trg ratnog heroja?
Dok je Gotovina herojski bježao, Sanaderova vlast revno je skidala plakate s njegovim likom gdje god je stigla. Generalova slika skinuta je sa zida zadarske gradske vijećnice kad je britanski veleposlanik odbio sjediti ispod nje. Nije bilo oportuno isticati Gotovinine slike, nije bilo politički korektno, nije bilo pametno.
Kako biti najveći Hrvat?
A sad kad je izrečena nepravomoćna presuda, Split je - uključujući njegove SDP-ovca - izglasao odluku da se tom osuđenom Gotovini dodijeli gradski trg. Kao da su zaista čekali da heroj napokon postane zločinac. Jer, to je očito ono čime se u Hrvatskoj najbolje dokazuje pravovjernost. I grabe politički bodovi.