Praško proljeće naziv je za kratkotrajno razdoblje političkih i društvenih reformi u Čehoslovačkoj 1968. godine, koje je predvodio Aleksandar Dubček. Sve je započelo njegovim izborom za prvog tajnika Komunističke partije 5. siječnja 1968., a završilo invazijom sovjetskih i savezničkih trupa u noći s 20. na 21. kolovoza iste godine.
U tih nekoliko mjeseci otvorila se nada da bi se socijalizam mogao reformirati i približiti demokratskim vrijednostima, no ta je nada ubrzo ugušena tenkovima Varšavskog pakta.
Praško proljeće nije nastalo iznenada. Još tijekom 1960-ih u Čehoslovačkoj se osjećalo popuštanje rigidne staljinističke kontrole. Pojavljivale su se prve kritike u kulturnim krugovima, a osobito su važni bili Kongres pisaca 1967. i istupi intelektualaca poput Milana Kundere i Ludvíka Vaculíka. Oni su tražili veću slobodu izražavanja, manje cenzure i otvoreniju društvenu klimu. Takvi su zahtjevi stvorili podlogu za reforme koje je uskoro pokušao provesti Dubček.
Po dolasku na vlast Dubček je najavio "Akcijski program" čiji je cilj bio stvaranje "socijalizma s ljudskim licem". U praksi je to značilo ublažavanje cenzure, dopuštanje slobodnijeg govora i pisanja, olakšavanje putovanja na Zapad, ograničavanje rada tajnih službi, ali i postupnu ekonomsku decentralizaciju koja je trebala otvoriti prostor tržišnim mehanizmima.
Jedna od važnijih mjera bila je i federalizacija države, kojom su Češka i Slovačka dobile ravnopravniji položaj. Sve to građanima je ulijevalo nadu da je moguć drukčiji socijalizam, manje autoritaran i bliži demokratskim idealima.
Za Moskvu su Dubčekove reforme bile neprihvatljive. Iako su vođeni brojni pregovori, a postignute su i privremene deklaracije o suradnji, sovjetsko vodstvo na čelu s Leonidom Brežnjevom nije bilo spremno tolerirati liberalizaciju koja je mogla ugroziti jedinstvo socijalističkog bloka.
Tako je u noći između 20. i 21. kolovoza 1968. u Čehoslovačku ušlo više od pola milijuna vojnika i na tisuće tenkova iz Sovjetskog Saveza, Poljske, Mađarske i Bugarske.
Invaziji se građani nisu suprotstavili oružjem, nego civilnim otporom. Na ulicama su organizirali blokade, zbunjivali vojnike pogrešnim putokazima, a simbolični otpor utjelovile su slike tenkova ukrašenih cvijećem. Unatoč hrabrosti, moćna vojna sila brzo je slomila reformističke težnje. Sam Dubček je već sljedeći dan odveden u Moskvu, gdje je pod pritiskom morao potpisati sporazum kojim se odustajalo od većine reformi.
Nakon invazije započelo je razdoblje poznato kao "normalizacija". Aleksandar Dubček je smijenjen, a na čelo države došao je Gustáv Husák koji je sustavno ukidao sve reforme. Vratila se stroga cenzura, ponovno su jačale ovlasti tajnih službi, a liberalni intelektualci i političari bili su marginalizirani, proganjani ili prisiljeni na šutnju.
Jedina reforma koja je preživjela sovjetsku intervenciju bila je federalizacija zemlje, kojom su formalno uspostavljene Češka i Slovačka socijalistička republika.
Iako je ugušeno, Praško proljeće ostavilo je snažan trag. U kulturnom smislu nadahnulo je književnike, glazbenike i pjesnike, a posebno se pamti pjesnik i kantautor Karel Kryl. U političkom smislu, događaji iz 1968. pokazali su granice sovjetskog sustava, ali su istodobno posijali sjeme budućih promjena. Neki povjesničari smatraju da su iskustva Praškog proljeća utjecala i na kasnije Gorbačovljeve reforme, poznate kao glasnost i perestrojka.
Sjećanje na to razdoblje obilježili su i tragični činovi otpora, poput samospaljivanja studenta Jana Palacha u siječnju 1969., koje je postalo simbol potisnute češke i slovačke slobode. U kolektivnom sjećanju naroda Praško proljeće ostalo je kao preteča Baršunaste revolucije 1989., kada je Čehoslovačka konačno raskinula s komunizmom.