IVO PUKANIĆ još jednom je transkriptima oslikao hrvatsku stvarnost: prije deset godina u Nacionalu je objavom Tuđmanovih razgovora opisao Hrvatsku iz devedesetih godina, a sada je njegova SMS prepiska opisala Hrvatsku iz prve dekade 21. stoljeća.
I kao što razgovori na Pantovčaku nisu bili (samo) priča o pokojnom Franji Tuđmanu, već i o njegovim suradnicima i podanicima, o dužnosnicima i novinarima, tako ni ove SMS poruke nisu priča (samo) o pokojnom Ivi Pukaniću, već i o njegovim prijateljima i partnerima. Tuđman je pričao priču o vlasti, politici, medijima i društvu devedesetih godina, a Pukanić o vlasti, politici, medijima, pravosuđu i hrvatskom društvu desetljeće kasnije. S tom razlikom što je prije deset godina Pukanić transkriptima zagorčavao život svojim neprijateljima, a sada ih je zagorčao svojim prijateljima.
Ne prekraja se Bosna, nego medijska scena
Pa ipak, rezultat je isti. Onaj tko se tješio da su Tuđmanovi konaci na Pantovčaku tek gorko svjedočenje o prošlim vremenima koja se ne mogu ponoviti, sada ima priliku kroz Pukanićevu prepisku otkriti da se nismo maknuli dalje od devedesetih. Sada se možda ne prekraja Bosna i ne planira etničko čišćenje, ali se opet kroji medijska scena i prijeti medijskim reketom. Opet se manipulira pravosuđem i tajnim službama, računa na usluge premijera i ministara, zloupotrebljava javna funkcija... Ono što ovom prilikom eventualno nedostaje, može se nadopuniti čuvenim Petračevim pismima.
Ne govori se o sadržaju, nego o formi
Prije deset godina Tuđmanovi transkripti izazvali su veliku pomutnju u javnosti. HDZ se grčevito protivio njihovoj objavi, uporno ponavljao kako se radi o falsifikatima, optuživao Pukanića i Mesića da ih koriste za političke obračune... Da bi s vremenom otpor popuštao, a transkripti postali javno dobro i dokaz kako je Tuđmanova vlast bila gora čak i od najcrnjih slutnji.
Sada je situacija obrnuta. Sada se mnogi ustručavaju objaviti transkripte pod izlikom da se radi o privatnoj prepisci. Sada se tumači kako u njima nema ničega od javnog interesa. Kalkulira se o tome tko ih je dao u javnost i u čijem interesu. Ne govori se o sadržaju, nego o formi. O opasnosti da se sutra svačije SMS poruke nađu na naslovnicama.
Pavića strpao u zatvor, pa onda na ručak
Ali svejedno, bitan je sadržaj. I Pukanić bi to sigurno zaključio na našem mjestu. Dakle, transkripti otkrivaju kakav je odnos glavni državni odvjetnik imao prema Pukaniću, koje želje mu je ispunjavao i koje protuusluge očekivao. Otkrivaju kakav je odnos Pukanić imao prema ministru financija Ivanu Šukeru, ministru obrazovanja Draganu Primorcu, a naročito prema Ivi Sanaderu s kojim je tražio privatne sastanke.
A naročito je zanimljiv odnos s Ninom Pavićem, čovjekom kojeg je Pukanić optužio za aferu Grupo, strpao u zatvor, objavio 52 njegove fotografije s lisičinama na rukama i izigravao smrtnog neprijatelja u medijskom ratu do istrebljenja. Sad se, pak, vidi da su njih dvojica bila jako bliski prijatelji, što je za cijelu priču zapravo manje važno.
Nisu devedesete, ali nisu ni daleko
Mnogo je važnije vidjeti kako su njih dvojica krojila novinsko tržište, dogovarala se o cijenama izdanja, o marketingu, o medijskoj sceni, kako su tračala suradnike i vrijeđala čitatelje, da bi na jednom mjestu Pukanić spomenuo jednu osobu s kojom je bio u sporu i apelirao na Pavića: "Utječi na čovjeka jer ima toliko putra na glavi da ću se ja baviti njime". Nisu devedesete, ali nisu ni daleko.
Iako je 2000. godine bilo velikih otpora prema objavi Tuđmanovih transkripata, da nisu ugledali svjetlo dana, bili bismo zakinuti za dragocjene informacije od javnog interesa. Pukanićeva privatna SMS prepiska nije trebala izaći u javnost, jer dobar dio zaista nema veze s aktualnim suđenjem za atentat, ali sad kad se to ipak dogodilo, imamo dragocjenu priliku još jednom se uvjeriti u kakvoj državi živimo.
Nije Pukanić kriv što je tražio usluge od Bajića, Šukera, Primorca, Kalmete, Sanadera i tko zna koga još. Oni su krivi što su mu izlazili u susret, udovoljavali njegovim željama i davali na znanje da na njih može i ubuduće računati. Pukanić im se pritom nije obraćao kao novinar ili izdavač, nego kao društveni i politički akter. Kao dio ekipe. Dio scene. Dio klike.
Zar doista sve to mora baš biti tako?
Time se on naveliko hvalio u svojim kolumnama u Nacionalu, vodeći privatne ili tuđe ratove, hvalio se time i u medijskim nastupima gdje je izričito odbijao pojaviti se kao medijski čovjek, već prvenstveno kao osoba koja ratuje protiv Haaga, spašava generale, postavlja premijere, upravlja oporbom, dogovara predaju bjegunaca od pravde, organizira procese protiv ratnih profitera ili vodi rat protiv svoje supruge.
No, sada se vidi kakav je zapravo bio taj njegov angažman. Još više, angažman ljudi s kojima je na taj način komunicirao. I možemo se samo zapitati, baš kao i prije deset godina zgražajući se nad Tuđmanovim transkriptima: zar doista sve to mora biti istina? Pa još i gore od toga? Zar doista svakoga dana moramo otkrivati kako nam je država zapravo još gora nego što smo se i usudili pomisliti?
Reality show za izopačenu Hrvatsku
Pritom Pukaniću možemo samo odati priznanje. Zahvaljujući njemu, imamo priliku na konkretnim primjerima, kao u nekom uvrnutom reality showu, vidjeti kako zapravo funkcionira ova država, ovo društvo, ovi mediji, pravosuđe, politika... I baš kao prije deset godina, voljeli bismo se ponadati kako sva izopačenost tu prestaje. Nažalost, ona ide dalje. I dalje. I dalje. Sve do nekih novih transkripata.