POVJESNIČAR Ivo Banac je preko Hrvatskog helsinškog odbora reagirao na cenzuriranje njegovog komentara o najnovijim istraživanjima komunističkih zločina u najnovijem Globusu.
Kako piše, na poziv Darka Hudelista je prije deset dana komentirao intervju Stjepana Mesića o najnovijim pokušajima istraživanja i procesuiranja komunističkih zločina u Hrvatskoj.
"Hudelistovom sam se pozivu odazvao unatoč lošem zdravstvenom stanju u trenutku njegove molbe, te brojnih nekorektnosti koje sam u protekle tri godine doživio sa strane nekoliko EPH-ovih publikacija, pa i Globusa. Držao sam da je stvar prevažna, a Mesićevi stavovi primjer neobuzdanog falsificiranja povijesti", piše Banac.
"Globus je danas objavio cenzuriranu verziju mog teksta. Cenzorsko je crveno pero prekrižilo dvije petine sadržaja i tako ga vidno osakatilo. Tipično je da su izbačeni oni dijelovi koji najkonkretnije govore o nakaradnoj naravi Mesićevih stavova. Zato vam šaljem izvorni tekst (izbačeni su dijelovi obilježeni crvenom bojom) kao primjer kako se danas u Hrvatskoj sprovodi medijska cenzura. Bilo bi dobro da se o ovomu oglase relevantne institucije", nastavlja.
"Monopolistički i cenzorski koncern je cenzurirao dijelove koji kritiziraju stavove Stjepana Mesića"
"Nije ovo prvi put da EPH djeluje na liniji grupaških interesa svojih vlasnika. Kako je suvišno govoriti o ranijim razdobljima spomenut ću samo najeklatantniji primjer iz recentnog iskustva. EPH-ove publikacije potpuno su cenzurirale sve ključne materijale iz nedavne polemike o bosanskoj politici predsjednika Josipovića. Nije tu riječ samo o mojim stavovima, koji su u subotnjem broju Jutarnjeg lista izloženi napadu Ivana Lovrenovića, a da nitko o njiima nije dobio minimalnu informaciju na stranicama EPH-ovih publikacija. Najbolji primjer EPH-ove cenzure je neobjavljivanje intervjua koji je Jutarnji list prošlog mjeseca obavio sa Zlatkom Lagumdžijom, a koji je nedavno prenio sarajevski dnevnik Oslobođenje.
"Došlo je vrijeme kad moramo odabrati kako se odnositi prema ovom monopolističkom i cenzorskom koncernu. Što se mene tiče, od ovog dana na nikakav način neću surađivati s ovom kućom, koja je svojom politikom ograničavanja pluralnog informiranja i slobode riječi postala ozbiljna prepreka demokratizaciji hrvatskog društva", završava Ivo Banac.
U nastavku pročitajte cjelovitu verziju teksta napisanog 30. siječnja ove godine.
Teze i protuteze o kaznenom progonu počinitelja ratnih i poratnih zločina sa strane komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima
Društvo koje je ravnodušno na desetke (možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima, te država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni bili, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim. Takvo društvo i takva država još uvijek žive u strahu – onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom.
Ni Vukojevićeva komisija ni Crkva nisu istražni organi, a u istraživanju zločina u ratu i poraću ipak je bilo stanovitih uspjeha od pada komunizma. No, ovdje nije riječ o znanstvenom istraživanju nego o otkrivanju zločina, po mogućnosti i počinitelja. Ovdje je metodologija sasvim drugačija i ne može se diskreditirati pozivom na Vicu Vukojevića. Osim toga, može li policija ignorirati bilo koje pronađeno mrtvo tijelo? Zar ona po zakonu ne mora istražiti sve okolnosti svake nasilne smrti? A ovdje se upravo to preporuča i gotovo redovito događa. Primjerice, kako je moguće da, nakon otkrivanju masovne grobnice u Križu Brdovečkom 2009. godine, u kojoj po procjenama ima oko 4.500 likvidiranih, gotovo ništa nije poduzeto oko okapanja, a samo nekoliko kilometara dalje, u Mostovcu kod Dobove, u Sloveniji, već je u tijeku ekshumacija masovne grobnice pronađene u studenomu 2010? Vrijedi li za Hrvatsku Rezolucija parlamentarne skupštine Vijeća Europe o zločinima totalitarnih režima (1996.) i Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.) ili je to samo farsa, koju dijelovi političkog vrha namjerno ne primjenjuju, pa čak i napadaju? Može li se tolerirati bezobrazno cvrkutanje raznih javnih djelatnika, koji u istraživanju zločina komunizma vide tek izborni trik? Uostalom, kako se takvi mogu pozivati na Tuđmana, koji bi navodno bio protiv otvaranja ovog pitanja? Naravno, Tuđmanovo mišljenje ne možemo znati, ali kako to da oni koji se Tuđmana inače odriču, u ovom slučaju na njega gledaju kao na saveznika u borbi protiv zakonitosti? Ispada da je Tuđman bio negativan u svemu osim u amnestiji komunističkih zločina.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su žrtve komunizma zaslužile kaznu, koja je iz „tehničkih razloga“ (nisu imali zatvore) mogla biti samo jedna – smrtna. Kad bi to bilo tako, moglo bi se logično zaključiti da je nacifašistički, pa i ustaški sustav, bio bolji, jer nije likvidirao baš sve svoje stvarne ili moguće protivnike. Budući da to ne može biti točno, posve je jasno da povijesni revizionisti koji štite „ugled“ komunista operiraju s istim „argumentima“, kao i povijesni revizionisti koji štite „ugled“ fašista.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta 1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama, posebno obrađenim za te svrhe (rudokopi poput Hude Jame, tekovski rovovi poput onih kod Teznog, te Mosteca kod Dobove, ili na poljima smrti, kojih doista ima na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ne samo u Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Suđenja, kojih je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije pripadnike protivničkih pokreta i to često radi kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati vojnih suđenja.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su komunističke represivne ustanove (OZN-a i dr.) osnovane radi borbe protiv poratnih odmetnika. One su osnovane radi provođenja terora protiv svih protivnika komunističke diktature, kao tipične totalitarne političke policije. Među protivnicima nametnutih komunističkih diktatura bilo je i mnogo nekomunističkih antifašista, kojima je za zlo uzimano upravo to što se nisu mogli diskvalificirati kao „fašisti“, termin koji su komunisti rabili i za Vladka Mačeka.
Besmislica je i jasna manipulacija tvrditi da bez „organizirane antifašističke borbe koju je vodio Tito“, dakle bez jugoslavenske komunističke revolucije, mi danas ne bismo imali Hrvatsku. Oslobođenje od fašizma omogućilo je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na europskom Zapadu, a oslobođenje od komunizma omogućilo je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na europskom Istoku. Mi danas ne bismo imali Hrvatske da je opstao jugoslavenski komunistički režim, kao što je i nismo imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi da je „antifašizam ?otac Domovinskog rata’“.
Manipulacija je upoređivati fašizam s „antifašizmom“, i to na način da je prvi od početka zlo, a drugi u slobodnoj izvedbi tu i tamo dopušta pojedinačne ekcese. Prije svega, ovdje nije riječ o antifašizmu, što je kod nas odnedavno komunističko novo ruho, dakle kamuflirani komunizam. Ovdje je riječ o komunizmu kao takvom. I Roosevelt i Churchill i de Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti (bez navodnika), ali nisu promicali ideologiju što je stvorila prinudne kolektivizacije, gulage, katyne i kulturne revolucije. Niti su to bili ekcesi. Riječ je o samoj biti onoga što je, kao i fašizam, također zlo od samog početka.