Travanjski rat, poznat i kao Operacija 25, bio je njemački napad na Kraljevinu Jugoslaviju koji je započeo 6. travnja 1941. godine, tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj kratkotrajni sukob završio je kapitulacijom Jugoslavije 17. travnja 1941., nakon samo 11 dana borbe.
Napad je bio dio šire strategije Sila Osovine, predvođenih Nacističkom Njemačkom pod Adolfom Hitlerom, kako bi osigurale Balkan prije invazije na Sovjetski Savez (Operacija Barbarossa). Evo kako je došlo do ovog sukoba i što ga je uzrokovalo.
Uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija je nastojala zadržati neutralnost između zapadnih saveznika i Sila Osovine. Međutim, nakon pada Francuske 1940. i uspjeha Njemačke u Europi pritisak na Jugoslaviju da se pridruži Osovini postao je sve veći. Njemačka je željela osigurati Balkan kao stratešku zonu za svoje planove, uključujući opskrbu sirovinama i sigurnu bazu za daljnje operacije.
Dana 25. ožujka 1941. jugoslavenska vlada pod knezom Pavlom Karađorđevićem i premijerom Dragišom Cvetkovićem potpisala je Trojni pakt s Njemačkom i Italijom, čime se Jugoslavija formalno pridružila Osovini. Ovaj potez izazvao je bijes među jugoslavenskim narodom, posebice Srbima, koji su Njemačku vidjeli kao prijetnju. Dva dana kasnije, 27. ožujka, u Beogradu je izveden vojni udar pod vodstvom generala Dušana Simovića, uz podršku britanske obavještajne službe.
Knez Pavle je svrgnut, a na prijestolje je postavljen maloljetni kralj Petar II. Nova vlada proglasila je neutralnost, ali nije izričito raskinula Trojni pakt.
Adolf Hitler doživio je puč u Jugoslaviji kao osobnu uvredu i prijetnju njemačkim planovima. Prema njegovom viđenju, Balkan je morao biti potpuno pod kontrolom Osovine prije napada na Sovjetski Savez, koji je bio zakazan za ljeto 1941. Puč je također ugrozio njemačku kontrolu nad Rumunjskom i Mađarskom, ključnim savezničkim zemljama bogatim resursima poput nafte. Hitler je 27. ožujka izdao Direktivu 25, naredivši invaziju na Jugoslaviju kako bi se "slomila jugoslavenska vojna moć" i kaznila nova vlada.
Istodobno je Italija pod Benitom Mussolinijem tražila priliku za širenje svog utjecaja na Balkanu, dok su Mađarska i Bugarska također imale teritorijalne pretenzije prema Jugoslaviji. Njemačka je iskoristila ove saveznike kako bi pojačala svoj napad.
Napad je započeo 6. travnja 1941. masovnim bombardiranjem Beograda, poznatim kao Operacija "Kazna" (Unternehmen Strafgericht). Luftwaffe je uništio velike dijelove grada i ubio tisuće civila dok je njemačka vojska (Wehrmacht) krenula s kopnenom invazijom iz više smjerova: Austrije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Italija, Mađarska i Bugarska pridružile su se napadu, ciljajući teritorije poput Dalmacije, Vojvodine i Makedonije.
Jugoslavenska vojska bila je slabo pripremljena. Unatoč brojčanoj snazi od oko 1.2 milijuna vojnika, nedostajalo joj je moderno naoružanje, a unutarnje etničke tenzije (između Srba, Hrvata i drugih naroda) oslabile su koheziju. Njemačke oklopne divizije brzo su probile obranu, dok je zračna nadmoć Osovine onemogućila organizirani otpor. Do 10. travnja Osovina je zauzela Zagreb, a 15. travnja pao je Beograd.
Jugoslavenska vlada kapitulirala je 17. travnja 1941., a kralj Petar II. pobjegao je u egzil. Zemlja je podijeljena između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske, dok je u Hrvatskoj uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kao marionetska država Osovine.
Travanjski rat označio je kraj Kraljevine Jugoslavije i početak četverogodišnje okupacije. Isprva su formalni saveznici Zapada bili četnici, no oni su vrlo brzo počeli surađivati s Talijanima i Nijemcima. Od 1943. godine jedini priznati saveznici Zapada bili su partizani.
Napad na Jugoslaviju odgodio je Operaciju Barbarossa za nekoliko tjedana, što je možda imalo dalekosežne posljedice za Njemačku na istočnom frontu. Ipak, u trenutku invazije Hitlerov cilj bio je ostvaren: Balkan je bio pod kontrolom Osovine.