Bitka na rijeci Šaju, poznata i kao bitka kod Mohija (mađarski: Muhi csata), odigrala se 11. travnja 1241. godine između Mongolskog Carstva i Kraljevine Ugarske, uz sudjelovanje hrvatskih snaga u sklopu personalne unije s Ugarskom. Bila je ključni sukob tijekom mongolskog pohoda na Europu, a odvijala se na Muhijskoj pustari, jugozapadno od rijeke Šajo u današnjoj Mađarskoj.
Mongoli, predvođeni Batu-kanom i vojskovođom Subudajem, prodirali su kroz Europu nakon osvajanja Kijevske Rusije. Njihov cilj bio je širenje carstva prema zapadu. Ugarska, pod vladavinom kralja Bele IV., predstavljala je značajnu prepreku zbog svoje vojne snage i strateškog položaja. Bela IV. pokušao je ojačati obranu zemlje, ali unutarnje nesuglasice i nedostatak iskusnih vojnih zapovjednika oslabili su ugarsku vojsku.
Ugarska vojska, koja je brojila oko 65.000 ljudi, uključivala je raznoliku mješavinu vitezova, seljačkih regruta i manji broj hrvatskih snaga pod vodstvom hercega Kolomana, Belina brata. Postavili su logor blizu rijeke Šajo, ali njihov položaj bio je loše organiziran, stiješnjen na malom prostoru, što je ograničilo njihovu pokretljivost.
Mongoli su isprva doživjeli manji poraz u okršaju na mostu preko rijeke Šajo, dijelom zahvaljujući upozorenju odbjeglog ruskog zarobljenika koji je otkrio njihov plan. Međutim, Subudaj je brzo prilagodio strategiju. Mongoli su izveli obuhvatni manevar, zaobišli most i iznenada napali ugarski logor tijekom noći.
Njihova superiorna taktika, uključujući korištenje konjice i simulirano povlačenje, izazvala je kaos u ugarskim redovima. U bitci je ugarska vojska bila potpuno razbijena, a velik broj vojnika poginuo je ili je zarobljen.
Kralj Bela IV. uspio je pobjeći, što je spriječilo potpuni kolaps kraljevstva, dok je herceg Koloman teško ranjen i poslije preminuo. Mongoli su iskoristili pobjedu za daljnje pljačkanje Ugarske, prodirući sve do Jadranske obale.
Bitka je imala razorne posljedice za Ugarsku. Velik dio zemlje bio je opustošen, a procjenjuje se da je četvrtina stanovništva stradala, posebice u nizinskim područjima poput Alfölda i Banata.
Uništena je gotovo polovica naselja, a kraljevstvo je ostalo bez organizirane vojne sile sposobne za otpor. Ipak, mongolska invazija zaustavljena je 1242. godine, ne zbog vojnog poraza, već zbog smrti velikog kana Ögedeja, što je prisililo Batu-kana da se vrati u Mongoliju radi nasljedstva.
Pobjeda Mongola kod Šaja označila je privremeni pomak ravnoteže snaga u istočnoj Europi. Ugarska se oporavljala godinama, a Bela IV. poslije je proveo reforme, uključujući izgradnju utvrda i jačanje viteških redova, kako bi spriječio buduće invazije.
Bitka na rijeci Šaju pokazuje mongolsku vojnu nadmoć, posebice njihovu sposobnost brzog prilagođavanja i korištenja psiholoških taktika. Za Ugarsku i Hrvatsku, poraz je bio tragičan, ali je dugoročno potaknuo modernizaciju obrambenih strategija. Sukob je ostavio trag u povijesnim izvorima, uključujući djelo Tome Arhiđakona, Historia Salonitana, koje detaljno opisuje mongolski pohod do Jadrana.
Zlatna bula iz 1242. godine, koju je izdao kralj Bela IV., izravno je povezana s posljedicama mongolske invazije i bitke na rijeci Šaju 1241. godine, iako je kontekst nešto širi.
Bela IV. uspio je pobjeći, prvo u Hrvatsku, a zatim na obalu Jadrana, uključujući grad Trogir. Ovo iskustvo duboko je utjecalo na njegovu politiku. Shvatio je da su slabo utvrđeni gradovi i nizinska područja ranjivi na takve invazije, dok su brdovita područja, poput Zagreba, pružala bolju zaštitu.
Kako bi ojačao obranu kraljevstva i spriječio buduće katastrofe, Bela IV. proveo je reforme, uključujući osnivanje i jačanje utvrđenih gradova. Godine 1242., dok je boravio u Hrvatskoj, izdao je Zlatnu bulu kojom je Gradec (današnji Gornji grad u Zagrebu) proglašen slobodnim kraljevskim gradom.
Ovaj status donio je Gradecu značajne povlastice, poput samouprave, oslobođenja od nekih poreza i prava na trgovinu, što je potaknulo njegov razvoj. Zlatna bula bila je dio strategije za stvaranje mreže utvrđenih središta koja bi služila kao uporišta protiv budućih prijetnji.