U SKLOPU serijala Nevidljiva Hrvatska, posjetili smo Slunj.
U stanu pored slunjskog crkvenog zvonika, živi velečasni Mile Pecić..
Nevjerojatna osoba, taj 77-godišnji svećenik. Možda ste i čuli za njega. On je onaj stari velečasni koji redovito pohodi festival psihodelije koji se održava u okolici Slunja. Već su mediji pisali o njemu.
U ovom omalenom, sijedom starčiću ima više energije nego u ljudima dvostruko, pa i trostruko mlađima od njega.
Momento Demento
Svakog ljeta tu se održava Momento Demento, festival krcat živopisnim likovima koji usred šume, na obali rijeke, ponekad goli kao od majke rođeni, uživaju u glazbi, slobodi i, ponekad, drogama. Pecić ih posjećuje. Čovjek želi biti upoznat sa zbivanjima u svojoj župi, a polugola ekipa s dreadlocksima oduševljeno dočekuje nasmijanog svećenika koji bi im mogao biti djed. Da nije u celibatu, jasno.
Javili smo mu se jer nas je zabavljala slika proćelavog velečasnog na festivalu psihodelije usred šume.
Starac koji je spasio pet autobusa djece
Na naš nagovor, ljubazni svećenik nas je uveo u crkvu. Sjeli smo u prvi red i postavili mu prvo, uvodno pitanje o ratu. Čuli smo već neke neodređene priče o njegovoj ulozi na ovim prostorima devedesetih pa smo ga zamolili da nam ukratko prepriča taj period života.
Čovjek je sljedećih 10 minuta pričao, mi smo ga slušali, a njegov starački, smireni glas odjekivao je praznom crkvom.
Ovaj krhki starčić izvukao je pet autobusa djece s majkama iz opkoljenog Slunja. Žive i neozlijeđene ih je dopremio na sigurno. Pregovarao je s neprijateljskom JNA koja je nekoliko dana prije ušla tenkovima u Slunj. Granate su danima padale na njegov kraj. Pokopao je troje djece tih dana, sjeća se pogreba. Uspio je isposlovati siguran prolazak djeci i majkama do Karlovca. Spasio ih je.
Krvava vrata ćelije
Kad je pokušao spasiti preživjele iz svog rodnog sela Vaganca, koje je bilo sravnjeno u bombardiranju, imao je manje sreće. Zarobili su ga, zajedno s još nekoliko drugih svećenika i časnih sestara.
Priča nam kako su ih knindže tukli čitavu noć. Sjeća se krvavih vrata ćelije. Nevjerojatna mu je bila nada da će dočekati sljedeći dan.
"Dok su u čoporu, oni izvikuju ružne parole. Kad su sami, to su jadna ljudska bića. Ne osuđujem te ljude", priča čovjek iskričavih očiju.
Trepne, nasmije se i pogleda nas. Prebacuje priču na Momento Demento, dok mi još pokušavamo registrirati razmjere užasa koji nam je pomireni svećenik maloprije ispovjedio.
Graditelj novog identiteta
Priča nam kako voli posjetitelje festivala. Hvali njihovu miroljubivost, toleranciju i dobroćudnost. Nije kritičan, simpatična mu je zbunjenost zbog katoličkog svećenika usred tog nereda. Simpatična mu je i njihova neobična glazba. Podupire Momento Demento i sve novo što on donosi u njegov neobični grad.
Prije 27 godina zakopavao je matične knjige u zemlju oko crkve kako bi sačuvao identitet svojih sugrađana, a danas ovaj starac sudjeluje u izgradnji novog identiteta grada.
"Mi moramo s njima surađivati", sa smiješkom utvrđuje velečasni Pecić.
Ima li kakvih planova za budućnost, pitamo ga.
"Volio bih otići u misiju. Kongo. Kongo mi zvuči dobro, puno sam čitao o toj zemlji, ima puno potrebitih. Mislim da još imam snage. Da, Kongo zvuči dobro", spremno odgovara ovaj sjajni, sjajni 77-godišnjak.