ŠEFICA Udruge Sjena Suzana Rešetar objavila je status o novom slučaju problema s upisom djeteta s teškoćama u razvoju u školu. Ovaj put piše o slučaju u Samoboru na koji je njena udruga, kako kaže, upozoravala na nedavnom sastanku u Ministarstvu obrazovanja. Rešetar tvrdi da "ministarstvo krivnju prebacuje na školu, škola na gradski ured, a oni nazad na njih i tako se vrte u krug". Ističe i da se javila premijerovoj savjetnici.
Njen status prenosimo u nastavku.
"Vijesti o mostu, spajanju, snovima, ponosu i slavi, europskom duhu jutros mi je naglo prekinula prva poruka. Problem neupisa dječaka s višestrukim teškoćama u razvoju u osnovnoškolsko obrazovanje. Nemogućnost upisa u posebno razredno odjeljenje u osnovnoj školi u Samoboru.
S jedne strane majka koja je informirala, vrijedno i odgovorno skupljala dokumentaciju, javila se i prije vremena, odradila sve u roku prije rokova. Majka koja se preselila iz jednog grada u drugi, plaća tri puta više stan a sve radi obrazovanja djeteta.
"Ministarstvo prebacuje lopticu školi, škola na Gradski ured, oni opet na školu i tako u krug"
Djeteta, za čije je mjesto pod suncem posegnula čak u drugi grad. Ta ista škola, nakon dogovora gdje su pokazali "silnu empatiju", neki dan joj je, hladno dala odgovor "nemamo kapaciteta". O ovome problemu pričali smo na nedavnom sastanku pri Ministarstvu obrazovanja, kada smo jasno iznijeli da će tu nastati veliki problem.
Škola prebacuje lopticu Ministarstvu koje ne daje dozvolu za otvaranje dodatnog odjeljenja, Gradski ured za obrazovanje prebacuje krivnju na školu, škola na njih i tako se vrte u krug poigravajući se sa osnovnim ljudskim pravima ovoga nedužnog dječaka i njegove majke.
Kao da je majci ovo jedina borba koju ima u ovoj državi, napokon ju dočeka rečenica : Ne može. Nemamo kapaciteta. Drugim riječima, ne želimo jer nam se neda primati još jedno dijete s teškoćama u razvoju kad nam je i ovih "tekućih" previše i šta nam sad možete.
Da, to vam je naša svakodnevica u kojoj često puta čujemo i iščuđavanja raznih načelnika, pročelnika, državnih tajnika, voditelja, ravnatelja i inih koji ugnježđeni u svoje udobne fotelje viču imate pravo. Piše u Pravilniku. Piše u Zakonu. To je nedopustivo. Podcjenjujući nas, roditelje djece s teškoćama u razvoju, kao da smo neuki i glupi i ne znamo čitati što piše i što naša djeca moraju imati.
"Ministarstvo obrazovanja je ustanova koja žudi za provjetravanjem"
Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ta ustanova koja žudi za provjetravanjem, u slučaju ovog dječaka nije napravilo apsolutno ništa osim što su nama rekli da takve slučajeve prijavljujemo. Pišemo žalbe, tužbe, prigovore a sve kao podržavajući nas uz one grozne rečenice od kojih nam se digne kosa na glavi a zapravo podsmjehujući nam se : Pa mi smo šokirani, to je nedopustivo.
Pitam se dok pišem ove rečenice za što porezni obveznici plaćaju državne tajnike i načelnicu sektora za djecu s teškoćama u razvoju pri tome Ministarstvu? Za što ono plaćamo ministra? Okrećući brojeve telefona dok majci dajem zadnje upute kome se žaliti, kome bogu i vragu sve pisati, pogled mi stane na mome djetetu.
Dječaku, koji se ustao u 6 ujutro i s mamom otišao na posao jer kao dijete s višestrukim teškoćama u razvoju nema sustavnu podršku.
Drugim riječima, nemam ga kome ostaviti i nemam ga gdje ostaviti, dok radim, jer Republika Hrvatska na čelu sa svim Vladama, u svojih tri desetljeća ponosne samostalnosti i slave, nije bila sposobna osigurati socijalne usluge i podršku djeci s teškoćama u razvoju gdje bi oni bili samo djeca a mi samo roditelji. Zapne mi pogled na tim očima koje mi indirektno poručuju "mama, umoran sam".
I dok mi se oči pune suzama pri pomisli na oba dječaka, glasno opsujem na misao što bi o ovome imao reći naš nadležni CZSS?
Pravobraniteljica za djecu? Što bi o ovome, do vraga, imao reći jedan "u nizu" ministara socijalne politike? Državna tajnica u Središnjem uredu za demografiju? Premijer? Jel znaju da sam ja jedna od žena kojima su ogadili rađanje djece?
Premećući prstima po tipkovnici dok otvaram Cedevitu svome dječaku, stiže mi poruka druge majke. Majke, koja djevojčicu s jezično govornim teškoćama, ne može upisati u predškolski odgoj i obrazovanje u Požegi.
Ustvari, može, ali ne pod uvjetima i načinu koji je u najboljem interesu djevojčice nego po uvjetima i načinu koji je u najboljem interesu vodstva toga vrtića koje je već naširoko poznato po diskriminaciji djece s teškoćama u razvoju. Dajem mami upute, što da piše, kome da piše.
Obje pripremam da će borba biti zahtjevna i teška i da se oboružaju strpljenjem. I da nikada ali nikada ne odustanu. Nedavno sam to govorila i majci u Županji i majci u Sunji s istim problemom.
I dok prosipam onu Cedevitu po podu, upućujem vlastitom djetetu rečenicu "Ivanček moj, pa ovo je nevjerojatno gdje mi živimo ". Kao da će mi on onako nevin, umoran i nedužan odgovoriti i sa mnom razmijeniti par rečenica da mi bude lakše.
"Zove me mlada djevojka i na rubu plača moli pomoć"
Par sati poslije, zove mlada djevojka koja na rubu plača, moli pomoć za svoga oca koji se 32 godine brinuo od rođenja o njezinoj teško bolesnoj sestri i koja je napustila ovaj svijet s nadom da će sve boli i patnje u nekom drugom svijetu, prestati.
Za njom, ostala je sestra i sama stradala u prometnoj nesreći s majkom te otac koji je kao roditelj njegovatelj, smrću kćeri momentalno ostao bez svih prava.
Čovjek u srednjim pedesetim godinama, prisiljen je prijaviti se na HZZ i tamo, primajući naknadu koja je nedostatna za osnovne životne potrebe, postati aktivni tražitelj posla. Aktivni, kao da se tri desetljeća nije brinuo o teško bolesnoj kćeri stradaloj pri porodu, njegovao ju, bio joj i tata i liječnik, specijalist i jedino svjetlo.
Njegovoj kćeri ova država oduzela je pravo na dostojanstven život a njezinim odlaskom i obitelj ostavlja kao siročad. Na marginama. Same i izgubljene i sve to dok imamo paralelno zakon koji i propale političare nagrađuje beneficijom da im porezni obveznici isplaćaju plaće iako nisu na dužnosti.
"Kakva je ovo država, pobogu?"
Ili kako oni to stručno kažu "coolingiranje". U petak će se na ovu priču iščuđavati u Ministarstvu socijalne politike i mladih kao da ne znaju da mi o ovome problemu, o ovakvim roditeljima pričamo već godinama.
Sve s onom rečenicom od koje vam se digne kosa na glavi : Pa to je strašno i nedopustivo. Slušajući tu uplakanu mladu ženu koja se bori između tuge i brige za svoga tatu šaljem savjetnici premijera u Vladi RH poruku o onom prvom slučaju.
Molim ju da nešto poduzme dok mi nismo poduzeli što nikome ne treba. I mislim si... Na šta smo mi to spali kada do premijera trebamo doći da upišemo djecu u školu? Kakva je ovo država, pobogu? I na kraju, htjela bih vam reći kako mi je drago da jug ima most.
Kako je lijep. Velik i sjajan. Kako sam sretna i ponosna građanka. No, oprostite, jednostavno ne mogu. Ta hrpa betona i željeza jednostavno je bezvrijedna kad pogledam oči dječaka iz Samobora. Djevojčice iz Požege. Djevojčica iz Sunje i Županje. Tate i uplakane seke iz Umaga.
I kad pogledam oči moga djeteta. Sram me za sve ono što ljude koji odlučuju o njihovim životima - nije. Jer što imamo, što je vrijedno kada vlastitu djecu gubimo i polagano ubijamo? Što je toliko vrijednije od najnemoćnijih i najmanjih među nama koje smo posve zaboravili?" zaključuje u emotivnoj objavi na svom Facebook profilu.