Neuroznanstvenik za Index: Psihodelici su bolji od antidepresiva

UDRUGA Nepopularna psihologija u travnju je u Zagrebu održala drugo izdanje konferencije Znanost psihodelika u primjeni. Među gostima je bio i dr. sc. Barba Tommaso, neuroznanstvenik s Imperial Collegea u Londonu, specijaliziran za istraživanje psihodelika u liječenju mentalnih poremećaja. Razgovarali smo s njim o potencijalu ovih terapija, ali i izazovima koji ih prate.

Zašto se psihodelike tek sad ponovno istražuje unatoč obećavajućim rezultatima iz 1950-ih i 1960-ih?

Zato što su u 1970-ima bili zabranjeni. Tada su klasificirani kao droge klase 1 – ilegalne, vrlo ovisničke i bez medicinske vrijednosti zbog svega što se događalo 60-ih. Naime, tada se psihodelike počelo koristiti izvan laboratorija i povezivati s kontrakulturom, hipijima i pokretima koji su s vremenom postali politički, a snažno su se protivili Vijetnamskom ratu. To je u to doba bila važna politička tema, posebno za Nixonovu administraciju.

Je li to usporavanje istraživanja bilo posljedica svojevrsnog kulturnog "rata" protiv kontrakulturnih pokreta u Americi 1960-ih?

Da, tada je započeo svojevrsni rat protiv pokreta kontrakulture, a to je na kraju dovelo do zabrane psihodelika 1971. u Americi. Ubrzo su i ostale zemlje slijedile taj primjer. Ta zabrana bila je uglavnom politička jer psihodelici ne uzrokuju ovisnost – ne djeluju na sustav nagrađivanja kao klasične droge koje izazivaju ovisnost – i nisu neurotoksični. Količina potrebna da bi izazvala smrt toliko je velika da vjerojatno nikad nije dana nijednom čovjeku.

Koje su glavne prednosti psihodelika u usporedbi s SSRI-jevima, antidepresivima koji djeluju na regulaciju hormona sreće serotonina?

Čini se da, kad se pravilno primijene – barem prema studijama na životinjama – psihodelici potiču neuroplastičnost, odnosno poboljšavaju sposobnost neurona da stvaraju nove veze. To je zapravo suprotno od neurodegeneracije, koja je tipična za zlouporabu drugih droga.

Što se tiče prednosti psihodelika u odnosu na klasične antidepresive, istraživanja su još u tijeku. No u jednoj studiji u kojoj smo uspoređivali dvije doze psilocibina – aktivnog sastojka tzv. magičnih gljiva – sa šestotjednim tretmanom SSRI antidepresivom escitalopramom osobe liječene psilocibinom prijavljivale su postupan porast osjećaja blagostanja, smisla u životu, povezanosti s bliskim osobama, poboljšano seksualno funkcioniranje i slično. Osobe liječene SSRI-jem pokazale su slične rezultate kao i psilocibin kad je riječ o smanjenju negativnih simptoma depresije poput tužnog raspoloženja, problema sa snom itd.

Dakle, čini se da je glavna prednost psihodelika u tome što ne samo da smanjuju negativne emocije nego ljudima daju jači osjećaj ispunjenosti, smisla i povezanosti s drugima.

Koji su mogući nedostaci ili rizici?

To je vrsta terapije koja ljude suočava s njihovim negativnim emocijama, što može biti destabilizirajuće i zastrašujuće. Radi se o terapiji u kojoj se ulazi u izmijenjeno stanje svijesti koje većini ljudi nije poznato i može biti emocionalno zahtjevno. Također, potrebni su psihološko praćenje i priprema i prije i nakon tretmana, što ovu terapiju čini intenzivnijom i težom nego što je, recimo, jednostavno uzeti tabletu svaki dan i nastaviti sa životom kao do tada.

Smatrate li da i dalje postoji stigma oko psihodelika u znanstvenoj zajednici i kako to utječe na financiranje i objavljivanje rezultata?

Što se tiče stigme, mislim da ona polako opada, ali i dalje postoji puno prepreka i problema. Naime, u većini zemalja svijeta ove su supstance još uvijek potpuno ilegalne, a dozvole koje su potrebne za njihovo proučavanje jako su složene, skupe i većini sveučilišta nedostupne.

Koliko su institucije i farmaceutska industrija otvorene prema terapijama koje ne zahtijevaju svakodnevno uzimanje lijekova?

Američka agencija za lijekove i hranu (FDA) i ostala regulatorna tijela trenutno pokušavaju pronaći način na koji bi eventualno regulirali ove terapije i potreban psihološki nadzor.

Psihodelična terapija obično uključuje aktivnu psihološku podršku. Smatrate li to preprekom ili prednošću za širu kliničku primjenu?

Tu je problem to što je kvalitetna psihoterapija skupa, pa postoji rizik da kombinirano liječenje postane luksuz, samo za bogatije. Još uvijek nije jasno ni koliko je točno psihološke podrške potrebno. Ne želimo stvoriti model koji je previše krut, ali ni onaj koji je previše reduciran kad je podrška u pitanju. Još puno toga treba razjasniti.

Kako izgleda tipična terapijska sesija psilocibinom?

Psihodelična terapija obično uključuje jednu ili dvije pripremne sesije u kojima pacijent razgovara s terapeutom o tome zašto želi pristupiti ovakvoj vrsti terapije, kako se osjeća i upoznaje se s onim što može očekivati u psihodeličnom stanju.

Zatim slijedi aktivna sesija, koja traje oko šest sati. Tijekom nje pacijent uzima psihodeličnu supstancu i nalazi se pod nadzorom jednog ili dva terapeuta. Za vrijeme sesije uglavnom ima zatvorene oči i sluša odabranu glazbu koja je osmišljena tako da prati tijek iskustva – od početka, preko vrhunca sve do završetka. Ona je obično emocionalno snažna kako bi vodila pacijenta kroz proces.

Nakon toga slijedi faza integracije – pacijent razgovara s terapeutom o svom iskustvu kako bi ga bolje razumio, izvukao korisne uvide i pokušao to uklopiti u svoj svakodnevni život.

Koliko je važan subjektivni doživljaj tijekom terapije – je li psihodelično "putovanje" ključno za terapijski učinak ili bi se on mogao postići i bez njega?

Čini se da je psihodelično "putovanje" prilično važno. Sve je više znanstvenih radova koji pokazuju snažnu povezanost između intenziteta psihodeličnog iskustva i terapijskog učinka koji ono ima. To uključuje iskustva poput gubitka osjećaja ega, emocionalne katarze i psiholoških uvida, koji se kasnije prenose u terapijski učinak. Neki znanstvenici misle da bi se učinci mogli više vezati uz neuroplastičnost, no to zasad još ne znamo sa sigurnošću.

Jesu li učinci terapije psilocibinom dugotrajniji od klasičnih antidepresiva i zašto?

Čini se da učinci psilocibinske terapije u nekim slučajevima traju dulje, vjerojatno zato što pokreću dublji i snažniji psihološki proces koji se razvija još tjednima nakon same sesije. To je vjerojatno razlog zbog kojeg su učinci toliko drukčiji – jer ne djeluju samo na jedan neurotransmiterski sustav kako bi smanjili intenzitet emocija već potiču širu psihološku promjenu.

Postoji li specifičan profil pacijenata koji imaju više koristi od psihodelika – i obrnuto, za koga se trenutačno ne preporučuju?

Trenutačno postoji najviše dokaza o djelotvornosti kod depresivnih i anksioznih poremećaja. Istraživanja se sve više šire i na područje ovisnosti – to je zasad područje s najjačim kliničkim dokazima.

Kako zamišljate idealnu integraciju psihodelika u zdravstveni sustav – kao zamjenu za postojeće lijekove ili kao nadopunu?

Čini mi se da bi psihodelici mogli postati dopuna postojećim terapijama. Sve je više istraživanja koja pokazuju da mogu učinkovito djelovati i kod pacijenata koji već uzimaju klasične antidepresive. Dakle, možda će se na kraju koristiti kao fleksibilna, komplementarna opcija uz postojeće terapije, no to ćemo tek vidjeti.

Primjenjuje li se ta terapija već negdje ili je u eksperimentalnoj fazi?

Da, primjenjuje se, uz dobivanje potrebnih dozvola, u Švicarskoj, Nizozemskoj i Australiji.