Gotovo pola stoljeća nakon što je Islamska revolucija svrgnula posljednjeg šaha iz dinastije Pahlavi, Iran se danas suočava s valom žestokih napada Izraela i Sjedinjenih Država te rastućim pritiscima iznutra. U trenutku kada su temelji režima uzdrmani, otvara se pitanje kontrasta između teokracije i nekadašnje vladavine dinastije Pahlavi.
Napetosti su eskalirale 13. lipnja kad je Izrael izveo napad na Iran s ciljem sprječavanja Teherana da razvije atomsko oružje. Iran je žestoko uzvratio, u priču se uključio i SAD, koji je bombardirao tri iranska nuklearna postrojenja.
Sve se češće čuju pozivi da iranski režim mora pasti, što otvoreno zagovaraju i američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Pozive na ustanak protiv Islamske Republike najglasnije upućuje Reza Pahlavi, iranski krunski princ u egzilu i sin posljednjeg šaha. Uvriježeno je mišljenje kako je Iran za vrijeme posljednjeg šaha Muhameda Reze Pahlavija bio moderna, zapadnjački orijentirana država. No, tko je zapravo bio taj šah i kako je Iran pod njegovom vladavinom doživio tako duboke promjene?
>> Iranski prijestolonasljednik u egzilu: Želim povesti naš veliki narod putem mira
Mohammad Reza Pahlavi vladao je Iranom od 1941. do 1979. godine, kada je svrgnut Islamskom revolucijom. Bio je najstariji sin Reze Šaha Pahlavija, osnivača dinastije Pahlavi i bivšeg vojnog časnika koji je preuzeo vlast 1925. nakon svrgavanja dinastije Kadžar, koja je vladala od 1785.
Tada 21-godišnji Mohammad Reza Pahlavi na prijestolje je došao nakon što su britanske i sovjetske snage tijekom Drugog svjetskog rata prisilile njegovog oca na abdikaciju. Radi se o invaziji Ujedinjenog Kraljevstva i Sovjetskog Saveza na neutralnu Carsku Državu Iran, čiji je cilj bio zaštititi iranska naftna polja i smanjiti njemački utjecaj u ovoj zemlji.
U to vrijeme ključne političke odluke donosili su izabrani premijeri i parlament, dok je šahova uloga bila ceremonijalna. Potpunu moć dobio je 1953. godine nakon puča protiv premijera Mohammada Mossadegha, koji je na vlast došao 1951. i koji je želio nacionalizirati iransku naftnu industriju.
CIA je objavila dokumente koji su formalno priznali njezinu ključnu ulogu u puču 1953. godine. Ulogu SAD-a u puču otvoreno je spomenula tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright 2000. godine, piše BBC.
Nakon uspješnog državnog udara, šah je preuzeo čvrstu kontrolu nad državom. Program modernizacije, poznat kao Bijela revolucija, pokrenut je 1963. godine. Kako Yale Law Journal piše, program se sastojao od šest točaka, a primarno je bio usmjeren na agrarnu reformu.
Zemlja je oduzeta velikim zemljoposjednicima i podijeljena milijunima seljačkih obitelji. Plan je uključivao razvoj infrastrukture, izgradnju cesta, željeznica i brana, nacionalizaciju šuma i pašnjaka, kao i masovno ulaganje u industriju i obrazovanje.
Bijela revolucija također je donijela proširenje prava žena, uključujući pravo glasa, osnivanje zdravstvenih i obrazovnih korpusa za ruralna područja te uvođenje profitnog sudjelovanja radnika u industriji. Kako navodi Yale Law Journal, jedan od kritičara Bijele revolucije bio je tada nepoznati Ruhollah Homeini, kasniji vođa Islamske revolucije.
Ove reforme dovele su do brze urbanizacije i eksplozivnog gospodarskog rasta, dok su prihodi od nafte omogućili izdašno financiranje državnih razvojnih projekata.
Za vrijeme šaha Iran je postao jedna od najmoćnijih vojnih sila Bliskog istoka, ulažući milijarde dolara u najmodernije oružje iz SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. U drugoj polovici 1970-ih iranska vojska bila je među najopremljenijima u regiji, s naprednim borbenim zrakoplovima, tisućama tenkova, snažnom mornaricom i zrakoplovstvom.
Middle East Institute ističe da su tada Washington i Teheran potpisali velike ugovore o naoružanju i da je strategija šaha bila stvoriti snažne i moderne oružane snage u bliskoj suradnji sa Zapadom.
Režim je pratila i grandiomanija. Šah i njegova supruga Farah Diba organizirali su spektakularne zabave, a najpoznatija je bila proslava 2500. obljetnice Perzijskog Carstva 1971. godine u Perzepolisu, na kojoj su sudjelovali svjetski državnici, kraljevi i slavne osobe.
Snimke iz tog razdoblja, koje danas često kruže društvenim mrežama i prikazuju žene u Teheranu u minisuknjama ili za volanom automobila, stvaraju dojam o slobodnijem životu. Takve slike ne prikazuju cjelokupnu društvenu i političku stvarnost tadašnjeg Irana.
Tu se radi o urbanoj eliti iz velikih gradova poput Teherana, dok je većina stanovništva, osobito u ruralnim područjima, i dalje živjela tradicionalno, pod snažnim utjecajem religije.
Šahov režim bio je obilježen ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, a ključnu ulogu u tome imala je tajna policija SAVAK, koja je postala ozloglašena zbog široke mreže nadzora, represije i brutalnog mučenja političkih protivnika.
Time magazin je još 1979. opisao SAVAK kao "najomraženiju i najstrašniju instituciju u Iranu", odgovornu za mučenje i ubojstvo tisuća protivnika režima. SAVAK je osnovan 1957. godine, a u osnivanju i obuci SAVAK-a sudjelovali su CIA i Mossad.
Ova kontradikcija, koja uključuje napredak i prosperitet za jedne, a represiju za druge, oblikovala je iransko društvo uoči Islamske revolucije i ostaje ključna za razumijevanje nasljeđa Pahlavijeve vladavine.
Zbog takvih dubokih društvenih podjela i rastućega nezadovoljstva, nije iznenađujuće da je u Iranu ubrzo došlo do masovnoga revolucionarnoga pokreta.
International Center on Nonviolent Conflict piše kako je Islamska revolucija imala podršku širokog presjeka društva, uključujući islamiste, marksiste, nacionaliste i etničke manjine. Tijekom najmasovnijih prosvjeda na ulicama je bilo i do devet milijuna ljudi.
Na kraju su ključne poluge vlasti u zemlji preuzele mule, tj. šijitski vjerski vođe iz vrha hijerarhije, koji su nakon povratka ajatolaha Homeinija iz egzila i pobjede revolucije uspostavili teokratski poredak.
U jeku masovnih prosvjeda i sveopće pobune, šah Mohammad Reza Pahlavi napustio je Iran u siječnju 1979., čime je završila njegova višedesetljetna vladavina. Nastanio se u Egiptu, gdje je i preminuo 1980. godine.
Zemlja je postala Islamska Republika pod čvrstom kontrolom šijitskog klera, s ajatolahom Homeinijem kao vrhovnim vođom. Mnoge društvene skupine koje su sudjelovale u rušenju šaha ubrzo su bile marginalizirane, progonjene ili eliminirane iz političkog života.