Foto: Hina
IRAČKI Kurd Mohammed Aziz Qadir je pješačio osam sati da bi ušao u Tursku i pretrpio mučno, 20-satno putovanje istokom Europe da bi stigao u "obećanu zemlju" Njemačku, ali je danas među rastućim brojem svojih sunarodnjaka i Jezida koji nezadovoljni napuštaju EU i odlaze u svoje domovine uz ocjenu da su tamošnje opasnosti ipak bolje od rastuće europske netrpeljivosti i negostoljubivosti, piše Telegraph.
Prema agencijama za izbjeglice, iz Kurdistana i drugih područja s većinskim kurdskim stanovništvom u EU je pristiglo oko 25,000 ljudi koji se razočarani vraćaju kućama. U Erbil, glavni grad iračke autonomne regije Kurdistan samo se prošlog tjedna vratila grupa od 50 ljudi, uglavnom iz istih razlog kao Qadir koji se nadao da će u Njemačkoj pronaći suprugu, otvoriti pizzeriju i zaradit dovoljno novca da pomogne obitelji u domovini.
"Teška situacija u kampu"
Pritisak za odlazak iz EU potpiruju i sami razmjeri krize, pa Qadir primjećuje da se situacija u njegovom kampu pogoršala s rastućim priljevom novih izbjeglica. Hrana je ograničena na dva obroka dnevno, a vlasti su uvele "policijski sat".
Situacija je pritom posebno ozbiljna u Njemačkoj gdje rastući broj političara kaže da su mogućnosti za smještaj "iscrpljene" i gdje su vijesti o nasilnim incidentima unutar kampova ili između lokalnog stanovništva i tražitelja azila postale svakodnevnica. "Teška situacija u kampu me natjerala da osjetim kako je život u mojoj zemlji bio bolji," rekao je.
Za razliku od Qadira, koji kod kuće ima "obiteljsku financijsku sigurnosnu mrežu", na povratak se odlučuju i izbjeglice koje u domovini čeka samo oronuli šator i dolazeća zima. Među njima je Nawaf Alias, 35-godišnjak iz jezidske zajednice koji je zajedno sa sinom odustao od europskog sna.
Nakon što je Islamska država osvojila njegovo rodno selo, Alias je prvo pobjegao u izbjeglički kamp u blizini kurdskog grada Dohuka gdje se zbog loših uvjeta odlučio na opasan put prema Europi. On je krijumčarima platio 20,000 dolara i zajedno sa sinom proveo 13 dana u bugarskom zatvoru prije dolaska u Njemačku.
"Njemačka vlada je meni i mom sinu ponudila hranu i 540 eura ali to nije bilo dovoljno. Moj sin je bio tužan i preplašen, on nije imao niti jednog prijatelja ili rođaka i bilo je teško pronaći nekog tko govori kurdski ili arapski," rekao je Alias u svom šatoru u Dohuku koji mu je miliji od siromaštva u Njemačkoj. "Moja zajednica me prihvatila nazad s dobrodošlicom. Moji prijatelji navraćaju na pivo i cigarete, kao i prije".