Čistim meso za kobaje i slušam Dvestadvojku (Radio 202), kad ono reklamni vapaj iz Niša: pomozite nam da sačuvamo organizaciju, zaposlene i vratimo otpuštene, kupite ulaznice za 32. Nišville Jazz festival koji će biti održan sredinom avgusta 2026. godine?!
Legendarni festival koji je svrstan među 10 najboljih evropskih jazz festivala ostao je u ovoj godini bez finansijske podrške Ministarstva kulture, ali je održan. Pogađate, i oni su podržali studentski protest, a i opšte je poznato da ćaciji tamo ne svraćaju. Ćacad se, naime, okuplja pod šatorima gde uz mlako pivo i vrelu jagnjetinu, uz dociranje predsednika i glavnog urednika, četnikuše zaurlavaju bajate evergrine poraženih snaga.
Zanimljivo je da je značajan broj tradicionalnih kulturnih manifestacija koje su umetničkog, a ne zavičajnog profila, takođe ignorisan, čak i one koje nisu otvoreno podržale studentsko-građansku pobunu. Opravdana je bojazan da je na delu ne samo kažnjavanje politički nepodobnih već i završni čin radikalnog odbacivanja kulturnog modela koji nosi i simboliše istanjenu urbanost i modernost srbijanskog društva.
U jednom od prethodnih eseja pisao sam kako Ćacilend nije samo slučajna šatorska naseobina u centru grada kojim se blokira prilaz gazdi, već i kulturni model u finiširanju.
Rezultati ovogodišnjih konkursa za projekte kulture i medija na svim nivoima, od opština, gradova, pokrajine do republike, nesumnjivo su dokazali da je model konačno uspostavljen. Pored finansiranja zavičajno-religioznih i projekata čije je nazive nemoguće smisleno objasniti, treba spomenuti i misteriozno finansiranje fantomskih autora iz susednih opština i gradova, pa čak i drugih delova Srbije.
Ova finansijska prelivanja se odvijaju na lokalnim konkursima, što sasvim jasno ukazuje da se organizovana kulturno-medijska mreža Ćacilenda na ovaj način koristi za direktno i indirektno finansiranje medija, NVO lojalista, ali i partijske strukture vladajuće koalicije. Tako se npr. iz novosadskog budžeta finansiraju projekti u beogradskim opštinama, kao što su iz pirotskog budžeta finansirani projekti u Nišu i Dimitrovgradu...
Na taj način je i po vertikali uspostavljen sistem kojim je obezbeđena finansijska potpora jednom ruralnom kulturološkom surogatu koji favorizuje urlike sa Manjače i krike sa Romanije u odnosu na novosadske "Sterijino pozorje", "Exit" ili "Šekspir festival" na obroncima Fruške Gore... Zato su tu stotine hiljada i milioni novosadskih poreskih obveznika za "Ravno Selo film festival", "Sve boje Bukovca", "Bela crkva – luka spasa za Bele Ruse", "Vojnička pasuljijada", "Salajački doručak i večera"...
Tako je Gradu pale nadstrešnice i žarišta antirežimskog bunta vlast uzvratila podrškom kulturnom modelu koji ima za cilj da Srpsku Atinu pretvori u srbijansku selendru.
Prevedeno na epski vokabular, Srbija je žanrovski snažno zakoračila u "Porno-kosovski ciklus", kao toksični koktel jeftinog zavičajnog patriotizma, lažnog pravoslavlja i autentične pornografije medijskih krčmi i "elitnih" realitija.
Ovo je finale procesa čiji začetak još devedesetih opisao sjajni pesnik i pisac Refik Ličina u svom izbegličkom dnevniku "Skonski epigrami": "...Uobičava se kazati da je rat u ex-Jugoslaviji takođe rat između životnih formi i životnih stajališta. Tradicionalno protiv Modernog, Selo protiv Grada. "Jord mot ord", u prevodu Zemlja protiv Riječi...
Rat na Balkanu "oslobodio" je gradove urbanog. Stanovnici grada morali su napolje. Uniformisani seljaci sliježu u gradske kafane, akademije, kina, teatre, knjižnice. I njihova krmad, i kokoši. Na gradskim trgovima svadbari i pojci, u gradskim parkovima žetelačke mobe. I slike Vođe na svim tarabama...".
Tanka crvena linija koja povezuje te slike iz 1991/92. sa aktuelnom kulturom Ćacilenda jeste famozna reč – OGNJIŠTE. Trošena u milionskim tiražima i decenijama izrastajući u dominantnu nacionalnu metaforu, "Ognjište" sublimira sunovrat jednog naroda u "crnu rupu" izmišljene prošlosti i zaboravljene budućnosti.
Kao ona puška što u prvom činu visi na zidu dok u trećem mora da opali, dugo gledanje u vatru ognjišta ostavlja posledice. Ili ćete paliti ili ćete goreti, najčešće i jedno i drugo. Ko ne sluša rock and roll slušaće oluju.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala