U NASTAVKU intervjua podgoričkim Vijestima kum crnogorskog premijera Mile Đukanovića, Ratko Knežević, indirektno je Stanka Subotića Caneta povezao s devet ubojstava, među kojima sedam počinjenih od 1997. godine u Srbiji i Crnoj Gori te s atentatom na Ivu Pukanića i Niku Franjića. Knežević je govorio i o odvajanju čelnih ljudi Crne Gore od "sulude Miloševićeve politike", do čega je, tvrdi, došlo 1994. godine, ali i paradoksu do kojeg je Đukanović doveo Crnu Goru.
> "Pukanić je svojim pisanjem zaustavio najjaču mafijašku organizaciju na Balkanu"
Knežević je tako govoreći o ubojstvima Vanje Bokana, Radovana Stojičića Badže, Jusufa Bulića, Gorana Žugića, Darka Raspopovića, Milana Rajkovića, Blagoja Sekulića i Duška Jovanovića otkrio i njihovu povezanost sa Subotićem te tako direktno ukazao na moguće motive likvidacija.
Poginuli, a ubojice nikad nisu nađene
"O ubojstvima koja su vezana za duhanski kartel u Crnoj Gori nije dokumentirano pisao samo Nacional. Upozorenje je dovoljno čudna koincidencija za svaki normalni ljudski mozak, da su poginuli, a da ubojice nikada nisu otkrivene, ovim redom: Vanja Bokan u Ateni, začetnik tog posla, prvi partner crnogorske vlade i značajan financijer DPS-a u to vrijeme te jedno vrijeme Subotićev mentor; Radoslav Stojičić zvani Badža, ubijen u Beogradu jer se usudio reketariti Subotića; Jusuf - Jusa Bulić, ubijen u Beogradu nakon pokušaja da od Subotića `naplati` dug za Bokana; Goran Žugić, ubijen u Podgorici, šef podgoričke policije i najintimniji prijatelj Subotića i pulen Đukanovića; Beli Raspopović, drugi čovjek po funkciji i prvi po moći tadašnje crnogorske Službe državne sigurnosti (javna je tajna da je bio u `ratu` sa Žugićem); Milan Rajković, suradnik crnogorske službe, ubijen u Beogradu nakon susreta `bliske vrste` s Bajom Sekulićem, Subotićevim intimusom i organizatorom, po vlastitom priznanju, od seksi partija do `prljavih` poslova za istog; sam Sekulić, koji je ubijen 2001. godine, samo dva tjedna nakon izbijanja afere Nacional; Duško Jovanović, vlasnik i urednik Dana” potencijalni svjedok u Bariju te Ivo Pukanić, vlasnik i urednik Nacionala, ubijen zvjerski u terorističkom napadu u centru Zagreba, nakon gomile (dokumentiranih policijskim organima) prijetnji koje su stizale iz Crne Gore. Interesantno je, također, da su i pokojni Žugić i Sekulić ostavili iza sebe višemilijunske iznose u njemačkim markama na računima na Cipru, u istoj banci koju je koristila Subotićeva tvrtka Dulwich", ispričao je Knežević.
"Rekao sam Đukanoviću da će se i on jednog dana sramiti napada na Dubrovnik"
Knežević se prisjetio i ratnih godina te tako i Đukanovićevog posjeta Londonu 1992. godine: "Primio ga je tada treći tajnik britanskog Ministarstva obrane, a na dnevnom redu je bio - Dubrovnik. Dok sam ga informirao na stepenicama tog ministarstva o javnoj osudi na Zapadu zbog vandalskog crnogorskog napada na taj grad, na svjetsku kulturnu baštinu, on mi je rekao: "Nisam znao da si ti liberal. Što se ne učlaniš kod Slavka u partiju, pričaš iste stvari koje i on!?”. Rekao sam mu da će se i on jednog dana sramiti napada na Dubrovnik, da je pod ogromnim utjecajem Miloševića i da ne vidim izbora, bez da se jednog dana prihvati ideja crnogorskih liberala i krene se prema nezavisnosti i obnavljanju državnosti. Grohotom se na to smijao, tvrdeći da ne razumijem politiku i da nemam talenta za nju. Dvije su godine trebale Đukanoviću da dođe `na moje`. Došao je u travnju 1994. godine, kad su tražili da im se pomogne na međunarodnoj razini `odvojiti se od sulude Miloševićeve politike`".
"Paradoks crnogorske političke stvarnosti: Đukanović je danas `politički mrtav` u istoj onoj mjeri u kojoj je upravo on to predbacivao Miloševiću"
U intervjuu se Knežević osvrnuo i na "paradoks crnogorske političke stvarnosti": "Đukanović je u suštini protiv svega onoga za što je danas Europa. Interesantno je da je Crna Gora jedina tranzicijska zemlja, sa aspiracijama prema članstvu u Europskoj uniji, u kojoj još uvijek nije došlo do rotacije političke vlasti na izborima. Koruptivna elita Đukanovićevog `klana` koja ubire političku rentu skoro već dva desetljeća, pritom ne mareći za institucije, namećući samo sebi poznata pravila igre, najveći je problem na, mogućem, crnogorskom putu prema Europi. To je paradoks crnogorske političke stvarnosti. On je danas `politički mrtav` u istoj onoj mjeri u kojoj je upravo on to predbacivao Miloševiću, u jednom svom intervjuu iz 1996. godine".