Foto: Žarko Bašić/Pixsell
JEDAN od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu, Igor Rudan, redovni član Royal Societyja (Kraljevskog društva) u Edinburghu, jedne od najuglednijih znanstvenih institucija svijeta, autor preko 450 znanstvenih radova od kojih su mnogi objavljeni u prestižnim časopisima, najavio je ovih dana da pokreće 'Školu za 21. stoljeće'.
Ideja mu je da kroz ljetne i zimske programe koje bi u organizaciji Sveučilišta VERN držali vrhunski hrvatski znanstvenici iz zemlje i svijeta, a koji bi cijenom bili dostupni svima, ljudima u Hrvatskoj omogući da steknu nove kompetencije i vještine koje bi im se mogle višestruko isplatiti, kako za povećanje konkurentnosti pri zapošljavanju, tako i za dobivanje viših plaća.
O ovoj ideji porazgovarao sam s Rudanom nedugo nakon što je na svojem Facebook profilu objavio novost.
Kakva je to škola koju pokrećete i što želite postići s njom?
Već godinama razmišljam o tome kako kreirati neku platformu, kanal, medij, portal - uglavnom, bilo kakav način kojim bi ljudi koji su iz Hrvatske trajno iselili te u inozemstvu naučili nešto vrijedno i novo što pripada samom "cutting edgeu" u znanosti ili stručnosti na međunarodnoj razini i koji bi Hrvatskoj željeli vratiti nešto od onoga što su od nje školovanjem dobili. Dakle, kako bi se svi ti ljudi mogli okupiti jednom ili dva puta godišnje, međusobno se upoznati i zatim u kratkom razdoblju, na neki jednostavan i efikasan način, prenijeti to svoje novostečeno znanje nazad u Hrvatsku.
Bilo bi posebno važno prenijeti ga novim generacijama mladih i školovanih ljudi u Hrvatskoj, koji dubinsko razumijevanje najnovijih metoda i grana znanosti i raznih struka nisu mogli baš jednostavno steći na našim sveučilištima. Time bismo im mogli pomoći da u globalnoj konkurenciji u idućim desetljećima postignu više. Rezultat mojih razmišljanja je ova inicijativa o "Školi cjeloživotnog učenja o znanjima 21. stoljeća".
Zašto ste je nazvali školom za 21. stoljeće? Mislite li da hrvatski obrazovni sustav zaostaje?
Mislim da je naglasak na 21. stoljeću važan jer najčešći osjećaj koji me prožme svakim novim povratkom u Hrvatsku jest upravo ta golema razlika u temama o kojima društvo raspravlja. Dok su u razvijenim zemljama Zapada, ali sve više i u razvijenijim dijelovima nekadašnjih zemalja u razvoju, pa čak i bivšim komunističkim zemljama, teme sve češće primjena umjetne inteligencije, neizbježan prijelaz na obnovljive izvore energije, nove i izdržljivije materijale i infrastrukturu, zamjenu novca kriptovalutama, regulativa za uvođenje automobila bez vozača i proizvodnju umjetnih organa, opća robotizacija i pilot programi univerzalnog osnovnog dohotka, kao i istraživanja svemira i zaštita okoliša od sve većeg onečišćenja, povratak u Hrvatsku čovjeka ispunjava osjećajem izbjeglice u vremenu - dakle, nekoga tko je prestrašen svim tim silnim promjenama pobjegao natrag u 20. stoljeće te radije ponovo otvara pitanja vezana za sve završene i, drugdje u svijetu, pomalo i zaboravljene ratove.
Ovdje se također stalno iznova otvaraju ozbiljne rasprave oko ekonomsko-socijalnih modela koji više nigdje na svijetu, osim u iznimno rijetkim i samoizoliranim zemaljama, više nisu u primjeni.
Nadate se da vaša škola može pridonijeti nekoj promjeni u svijesti i društvenom diskursu? Kako?
Želio bih razviti ljetno-zimsku školu - ljetnu u Splitu, a zimsku u Zagrebu - koja bi nudila intenzivne jednotjedne programe o najrazličitijim znanjima 21. stoljeća, a koje bi održavali ljudi koji su u svojim granama djelovanja razvili stvarnu međunarodnu konkurentnost. Naglasak ne bi čak bio na konkretnim predavačima, već na temama, iako bismo predavače, razumije se, regrutirali među vodećim znanstvenicima i stručnjacima hrvatskog porijekla koji su u svijetu ostvarili zapažene rezultate, ili su pak aktivni u Hrvatskoj, ali su se educirali u inozemstvu i ovdje sada zadržavaju međunarodnu konkurentnost.
Trudit ćemo se prepoznavati i izdvajati teme o kojima bi u 21. stoljeću doista trebalo barem nešto naučiti kako bi se moglo nastaviti aktivno sudjelovati u budućem razvoju čovječanstva na međunarodno konkurentnoj razini te ostajati konkurentan u svojoj karijeri ili se pak doškolovati kako bi se moglo dalje napredovati.
Imate li potvrde naših znanstvenika da su spremni uključiti se u takav projekt?
Mislim da regrutiranje najboljih predavača ne bi smio biti velik problem u ovom projektu, jer poznato mi je da je velikoj većini ljudi koji su iz Hrvatske otišli te se snašli u inozemstvu i mnogo toga novoga naučili, velika želja da nekako pomognu Hrvatskoj i da to svoje znanje i iskustvo prenesu nazad. No, pri svakom pokušaju, uvijek se sreću sa sličnim problemima: kompliciranom, da ne kažem za njih osobno nemogućom administrativnom regulativom koju bi trebali zadovoljiti kako bi mogli bilo što zamišljeno provesti u djelo sami, ili pak, ako to pokušaju učiniti kroz postojeće institucije, pogotovo one državne, s gotovo paranoidnom reakcijom ljudi na postojećim položajima vezanima čak i za njihov iskazani interes.
Kako planirate riješiti te teško premostive barijere?
Važno je izgraditi platformu u samoj Hrvatskoj gdje bi svi ljudi dobre volje, koji su željni pomoći, a nisu sigurni kako, mogli jednostavno izgraditi vlastiti program usklađen s administrativnom regulativom u čemu bi imali pomoć lokalne institucije - u ovom slučaju, nadamo se partnerstvu sa Sveučilištem VERN - i uz najmanju moguću količinu administrativnih prepreka, a najveću moguću efikasnost prenijeti to znanje mlađim generacijama.
Uz to, važnost ovoga projekta ne bi bila isključivo u samom prijenosu znanja i informacija, već i u svojevrsnom mentorskom programu, gdje bi predavači bili u mogućnosti savjetovati svoje polaznike o planiranju svojih karijera u nemilosrdnim uvjetima natjecanja na globalnom tržištu rada u 21. stoljeću. Važnost kvalitetnog mentoriranja u tim uvjetima ne može se prenaglasiti.
Kako bi bili organizirani i uređeni ti programi?
Sve bi se ovo trebalo odvijati potpuno u privatnom sektoru, koji je za razliku od državnog dinamičan i fleksibilan, kako bi ovisilo isključivo o kvaliteti rada i formiranoj potražnji i stoga bilo dugoročno samoodrživo, a u partnerstvu sa Sveučilištem VERN. Vjerujem da takva škola može zaživjeti u Hrvatskoj te da će za takvim programima biti dovoljno interesa, iako je taj interes teško unaprijed predvidjeti. Upravo stoga želio bih koncept ostaviti što fleksibilnijim te ga otvoriti doslovno svima koji su zainteresirani za osobni razvoj - praktično, ljudima od 9 do 99 godina starosti. Dovoljan je samo interes za stjecanjem novih znanja iz 21. stoljeća te pet dana uloženog vremena i truda. Programi će biti ograničeni na malen broj polaznika, kako bi se svakome moglo posvetiti dovoljno pažnje.
Koliko će oni koštati i što će ljudi kroz njih dobiti? Zašto bi ih netko uopće htio pohađati ako je već prošao kroz formalno obrazovanje?
Nadam se da bi se cijena školarine svim polaznicima u konačnici morala višestruko isplatiti na tržištu rada. To je stoga što su se znanja i potrebne vještine za velik broj poslova u proteklih 15 godina toliko promijenile da poslodavci više nisu primarno zainteresirani za standardne diplome stečene prije duljeg vremena, već naglasak sve više stavljaju na dodatna znanja i vještine stečene osobnom inicijativom, koje im omogućuju bržu integraciju u moderno tržište rada, a time i bolje pozicije i više plaće.
Primjerice, nadamo se da bi tjedan dana provedenih na našem programi moglo barem dijelu polaznika već u najskorije vrijeme, ovisno o osobnim okolnostima, omogućiti da stečena znanja zorno demonstriraju u radnoj sredini ili na intervjuima za posao, što bi im trebalo osigurati osjetno povećanje plaće, posebno rade li u privatnom sektoru. Vjerujem da će slično biti sve češće primjetno i u privatnom sektoru u Hrvatskoj, pogotovo radi li se o podružnicama multinacionalnih tvrtki.
Zašto ljetno-zimski koncept? Zbog praznika?
Koncept ljetno-zimske škole čini mi se za ovakav način edukacije posebno primjenjiv jer velik broj naših vrhunskih znanstvenika i stručnjaka ljetne i zimske praznike i dalje provodi u Hrvatskoj, a to je i vrijeme kada ljudi uposleni u Hrvatskoj također mogu naći pet dana vremena za osobno usavršavanje. Tijekom tjedan dana, vodeći će stručnjaci i nastavnici osigurati da svi polaznici dobiju najprije dovoljno teorijsko znanje, zatim kroz interaktivne načine učenja prodube razumijevanje stečenog znanja, a zatim kroz praktične vježbe nauče i nešto o primjeni novih metoda.
Što bi se sve ondje učilo?
S obzirom na nevjerojatnu brzinu razvoja raznih novih disciplina i područja ljudskog znanja u proteklih 15 godina, ne želimo stavljati nikakva ograničenja niti na broj ponuđenih programa, a niti na teme - dakle, one bi trebale varirati od znanstvene metodologije, genomike, proteomike, fizike i kemije 21. stoljeća, preko umjetne inteligencije, strojnog učenja, kriptovaluta i osobnih financija, pa sve do komunikologije, znanosti upravljanja kompleksnim sustavima te globalnog zdravlja i razvoja.
Želimo da se ova škola razvija dinamično, na zakonima ponude i potražnje, i bude ustrojena što fleksibilnije kako bi se mogla stalno iz godine u godinu prilagođavati promjenama u svijetu te potražnji u Hrvatskoj. Razumije se da će upravo taj odnos ponude i potražnje diktirati i cijene pojedinih programa, međutim, razvijamo cijeli niz modela kako bi se, putem digitalne edukacije te slušanja samo tema na zahtjev, moglo kombinirati polaženje ove škole koje bi pritom moglo cijenom biti dostupno najširem krugu hrvatske populacije.
Znači li ovaj vaš angažman da se planirate vratiti u Hrvatsku?
Ovaj pokušaj niti u mojem osobnom slučaju, a ni u slučaju ostalih uključenih predavača, na žalost, ne znači najavu našeg mogućeg postupnog povratka u Hrvatsku jer realnost osobne situacije većine predavača nije sukladna s takvim planovima. No to ne znači da i iz tih svojih pozicija stečenih u inozemstvu ne bismo mogli barem na ovaj način pridonijeti razvoju Hrvatske, unapređenju ponude obrazovanja i podizanju njezine konkurentnosti u 21. stoljeću.
Mislim da je to posebno važno s obzirom na stanovništvu sve očigledniju potrebu za omogućavanjem moderne i kvalitetne izobrazbe u mnogim novim sferama ljudskog znanja, koje u Hrvatskoj - uz čast i poštovanje rijetkim iznimkama koje i dalje vrlo kvalitetno i konkurentno rade - u većini ostatka sektora obrazovanja i visokog školstva jednostavno nije realno očekivati u bilo kakvo dogledno vrijeme. Umjesto uzdanja u spore reforme, na ovu inicijativu treba gledati kao na pokušaj uvođenja brze pomoći izvana, od strane ljudi koji nisu dio inertnog sustava, niti imaju namjeru postati njegovim dijelom u budućnosti, a koja bi mogla dati pozitivne rezultate dok se ne provedu sustavne reforme i nađu dugoročna rješenja