Poput fašizma 1930-ih godina, današnji desničarski populizam širi se poput virusa, pri čemu svaka zemlja ima vlastiti soj temeljen na lokalnoj kulturi i povijesti. Kao što katolički fašizam u Portugalu nije bio isti kao nacionalsocijalizam u Njemačkoj, tako ni kult američkog predsjednika Donalda Trumpa nije jednak Nacionalnom okupljanju Marine Le Pen u Francuskoj ili Švedskim demokratima.
Japan sada ima vlastitu verziju desničarskog populizma u stranci Sanseitō koja je vodila kampanju pod nemaštovitim sloganom "Japanci na prvom mjestu" uoči nedavnih izbora za gornji dom parlamenta. Sanseitō je osnovan 2020. godine, a predvodi ga mladoliki Kamiya Sohei koji je jednom izjavio da ne bi "prodao Japan židovskom kapitalu" te je prikazao rodnu ravnopravnost kao oblik komunizma. Drugi član stranke, Matsuda Manabu, nazvao je cjepivo protiv covida-19 "oružjem za ubojstvo".
Sanseitō je bio jedan od najvećih dobitnika izbora, osvojivši još 14 mjesta u Domu vijećnika od 248 članova, čime je broj njegovih zastupnika narastao na 15. Iako se ne radi o velikom broju, to je dovoljno da se uzdrmaju japanski tradicionalni konzervativci koji se boje daljnjeg gubitka glasova u korist ekstremne desnice. Vladajuća Liberalno-demokratska stranka izgubila je većinu u gornjem domu.
Unatoč tome što se oslanjaju na neke zajedničke teme - cjepiva, imigrante, raznolikost, rod i nacionalizam - japanski populisti ipak se razlikuju od krajnje desničarskih stranaka u drugim zemljama, kao i od starijih oblika ekstremne desnice u samom Japanu.
Buka iz kamiona s razglasima, koji desetljećima paraju japanske gradove ratnim domoljubnim pjesmama i okupljaju mlade u poluvojnoj opremi, uglavnom se temeljila na nostalgiji. Čeznuli su za imperijalističkom prošlošću Japana i krivili SAD, ljevičare i komunističku Kinu za to što su Japanu oduzeli ratnički duh i što su učinili da se Japanci osjećaju krivima zbog "potpuno časnog rata" u Aziji.
Ti marginalni, ali glasni ekstremisti, čije su stavove o povijesti dijelom prihvatile i glavne konzervativne stranke, osobito su se protivili poslijeratnom pacifističkom ustavu koji su napisali američki dužnosnici, a kojim se zabranjuje projiciranje japanske vojne moći u inozemstvu.
Druga tema koja se gotovo svakodnevno puštala putem zvučnika na prometnim željezničkim postajama bilo je rusko pripajanje nekoliko malih otoka na zapadu Tihog oceana 1945. godine, koji su nekada pripadali Japanu.
Kamiya također odbija priznati da je Japan učinio bilo što loše tijekom Drugog svjetskog rata. No tema koja najviše uzbuđuje pristaše slogana "Japanci na prvom mjestu" jest sve veća prisutnost stranaca u Japanu - imigranata, radnika i turista.
U usporedbi s većinom drugih zemalja, Japan je tradicionalno imao vrlo malo stranaca. Većinom su to bili etni Korejci koju su uglavnom govorili samo japanski. Tražitelji azila gotovo su uvijek bili odbijeni. Većina stranih radnika koji su stigli 1980-ih, poput Iranaca koji su pobjegli u Japan nakon iransko-iračkog rata, napustila je zemlju.
Ali to se počelo mijenjati. Trenutačno u Japanu živi 3,8 milijuna stranih državljana, a više od 20 milijuna turista iskoristilo je prednosti jeftinog jena u prvoj polovici ove godine. Te brojke nisu osobito velike. Stranci čine samo 3% japanskog stanovništva, u usporedbi s 10% u Francuskoj, dok je Italija u 2024. godini primila 65 milijuna međunarodnih posjetitelja.
Japanska vlada poticala je masovni turizam i imigraciju kako bi ostvarila prihode i popunila prijeko potrebna radna mjesta u društvu koje brzo stari. No rezultati su razočarali dovoljan broj Japanaca da je Sanseitō uspio pridobiti podršku okrivljujući strance za niz problema - od inflacije i rasta troškova života do stagnacije plaća i nestašice riže.
Mnogi strani turisti i novi stanovnici su Kinezi. I to je promjena u odnosu na prošlost. Počevši od ranog 20. stoljeća, japanski desničarski nacionalizam bio je uglavnom antizapadno orijentiran. Prije Drugog svjetskog rata, Amerikance se krivilo za zagađivanje čistoće japanske kulture vulgarnim komercijalizmom i za sprječavanje japanske nadmoći u Aziji. Nakon rata, glavna meta nacionalista bio je "mirovni" ustav.
Danas ljude sve više plaši sve moćnija Kina. Mnogi Japanci promatraju novi val imućnih kineskih turista na isti način na koji su Europljani 1950-ih gledali na "ružne Amerikance": odbijaju ih njihovi grubi maniri, neosjetljivost prema lokalnim običajima i razmetanje novostečenim bogatstvom.
Ta razmetljivost možda najviše smeta lokalno stanovništvo koje osjeća gospodarsko breme. Azijski radnici i studenti, uključujući Kineze, nekada su bili relativno siromašni. Danas bogati kineski imigranti, koji Japan smatraju ugodnim mjestom za život i sigurnim za ulaganje novca, kupuju luksuzne nekretnine u Tokiju.
Sve to ne bi imalo velikog značaja da se Narodna Republika Kina smatra dobroćudnom silom. No kineske prijetnje da će proširiti svoj vojni doseg i ponovno zadobiti tradicionalni status imperijalne azijske sile potiču zabrinutost među Japancima.
Ironično je to što je američka dominacija u istočnoj Aziji, uključujući poslijeratni ustavni okvir, djelomično imala za cilj zaštitu Japana od prijetnji koje su predstavljali Kina i druge komunističke sile. S Trumpom - koji je svojevrsni junak za pobornike slogana "Japanci na prvom mjestu" - u Bijeloj kući, više se ne može računati na američko jamstvo sigurnosti.
Kina želi potisnuti SAD iz Azije. Ako bi Kina uspjela izvršiti invaziju na Tajvan i preuzeti kontrolu nad morskim putovima oko Japana bez američke intervencije, Japan bi vjerojatno stvorio vlastito nuklearno oružje i snažno skrenuo udesno. To zasigurno nije ono što većina Japanaca priželjkuje. No ni Kinezi, ako bi o tome temeljito razmislili, to ne bi željeli.
@Project Syndicate
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala