IVO JOSIPOVIĆ proveo je dobar dio mandata istjerujući duhove po Bosni i Hercegovini. Obilazio stratišta u Ahmićima i Sijekovcima, izražavao žaljenje zbog hrvatske politike prema BiH, zbog političkih podjela i ratnih razaranja. I za sve to, za sve te poteze koji su gotovo unisono nazivani "hrabrima", dobivao je pohvale i skupljao političke poene. No, sada se postavlja pitanje: je li spreman na isti način istjerivati duhove prošlih ratova i u Hrvatskoj?
Kosturi iz ormara
Ne može se reći da ih nedostaje. Svako malo ispadnu kosturi iz ormara. Tjednima smo se natezali oko braće Drobac nakon što je svjedočenje preživjelog Momira Dropca otvorilo pitanje kako je Jadranka Kosor dobila stan od Ministarstva obrane. Krajem travnja uništen je spomenik srpskim žrtvama u Varivodama, za čije ubojstvo nakon Oluje još uvijek nitko nije odgovarao.
Onda je bivši predsjednik Sabora Žarko Domljan u emisiji Nedjeljom u dva spomenuo zagrebačkog mesara Mihajla Zeca kojemu je Hrvatski sabor otkazao narudžbe jer je njegova mesnica navodno bila okupljalište kosovaca i udbaša. Radi se o Mihajlu Zecu kojeg su merčepovci mučki ubili 1991. godine zajedno sa suprugom i kćerkom Aleksandrom. Sam Tomislav Merčep, vođa postrojbe pričuvnog sastava MUP-a, još nije osuđen - ni za slučaj Zec ni za Pakračku Poljanu.
Žaljenje zbog 300 tisuća izbjeglih Srba nakon Oluje
Tu su još pravomoćne presude Mirku Norcu i drugim pripadnicima hrvatske vojske za Lipovu Glavicu i Medački džep, čeka se haška presuda za Oluju, kao što se napeto iščekuje i novi pritisak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da se Hrvatska ispriča za Oluju. Odnosno za 300 tisuća izbjeglih Srba.
Pa ako je Ivo Josipović već krenuo činiti sve ono što njegov prethodnik Stjepan Mesić nije učinio, ima za to još pregršt prilika.
Lako je bilo pokazivati državničku veličinu u Bosni i Hercegovini, naročito uz blagoslov Washingtona i Bruxellesa. No, hoće li Josipović imati hrabrosti tu istu veličinu pokazati i u Hrvatskoj? Biti dosljedan u osudi ratnih zločina, pogotovo hrvatskih? Ako se u ime Hrvatske ispričavao zbog zločina hrvatskih snaga u Bosni, zašto ne bi isto učinio i u Hrvatskoj?
Što obilježava sve zločine? Država
Paralela nije pretjerana. Sve navedene slučajeve - braću Drobac, Varivode, obitelj Zec, Pakračku Poljanu, Medački džep, Lipovu Glavicu, pa i Loru - povezuje jedna bitna stvar: država. Država je sponzorirala zločin, država je skrivala zločince, država nije sankcionirala zločine... Samim time država je preuzela odgovornost za nedjela. Pa ako se Josipović u ime hrvatske države ispričavao zbog Ahmića i Sijekovaca, zašto onda ne bi zbog Varivoda i Pakračke Poljane?
Sada se on nalazi na čelu države koja još nije raščistila sa svojim zločinima i zločincima. Na čelu države koja je godinama njegovala ubojice u svojim redovima. Pravomoćno osuđeni ratni zločinac Mirko Norac godinama je napredovao u hijerarhiji, skupljao odlikovanja i činove, da bi na kraju bio osuđen zbog Medačkog džepa i Gospića. Ubojice obitelji Zec pušteni su na slobodu, a Siniša Rimac godinama je služio u Tuđmanovu zdrugu. Ubojice u Pakračkoj Poljani nakon petnaestak godina napokon su osuđeni, ali ne i njihov zapovjednik Tomislav Merčep.
Braća Drobac simbol za nepravdu
Još uvijek nisu procesuirani ubojice devetoro srpskih civila u Varivodama, baš kao što godinama nisu procesuirani ni mnogi drugi zločini nakon Oluje. Godinama nisu osuđeni ni mučitelji u Lori, da bi nakon sudske farse polovica optuženika uspjela pobjeći od presude. Država je izbacila iz stana braću Drobac i dodijelila ga Jadranki Kosor.
Upravo taj slučaj postao je simbol za sudbinu stotina i tisuća ljudi koji su devedesetih trpjeli samo zato što su bili krive nacionalnosti, podrijetla ili političkog opredjeljenja. Ili jednostavno na krivom mjestu u krivo vrijeme. O višegodišnjem ubijanju demokracije, prisluškivanjima političkih protivnika, medijskim progonima i uništavanjima stotina i tisuća ljudi da se i ne govori.
Nisu li sve to dobri razlozi za ispriku? Ispriku zato što Domovinski rat ne može sa sebe sprati ljagu brojnih zločina. Ispriku zato što nam Haaški sud piše povijest. Ispriku zato što država nije zaštitila svoje građane. Zato što ih je progonila i ubijala. I štitila ubojice.
Gdje su državničke geste?
Josipovićeva isprika ili barem izraz dubokog žaljenja za sve što se devedesetih godina događalo u Hrvatskoj, a ne samo u Bosni i Hercegovini, bila bi značajan državnički potez i civilizacijski iskorak. Znamo za Ahmiće i Sijekovce, ali puno su nam bliže Varivode i Pakračka Poljana. Josipović istjeruje duhove po Bosni, dok mu kosturi ispadaju iz ormara u vlastitoj državi.
Kakav obol je Josipović dao tim pitanjima? U kampanji je rekao da ne bi pomilovao Sinišu Rimca. Oko braće Drobac rekao je da je Kosor stan dobila legalnim putem, dok se o pravednosti nije želio izjašnjavati. Srpski tjednik Novosti pozvao ga je da posjeti Varivode, ali je naišao na gluhe uši. Tomislava Merčepa odbio je primiti na Pantovčaku kao predstavnika braniteljske udruge iako mu je uputio poziv na sastanak. I to je uglavnom to.
Gdje su državničke geste? Gdje je obračun s mračnom prošlošću koja nas uvijek uspije zaskočiti kad se najmanje nadamo? Ili Josipović misli da Hrvatska ne zaslužuje ono što je zaslužila BiH?
I pravo i pravda na njegovoj strani. A hrabrost?
Princip bi trebao biti isti. Zločin je zločin. Ratni zločin hrvatskih snaga u Hrvatskoj ima jednaku, ako ne i veću težinu od istog takvog zločina u BiH. Josipović se ispričao zbog dvadeset srpskih žrtava u Sijekovcima. Zašto ne bi i zbog deset u Varivodama? Za Ahmiće su krivci odgovarali. Za Varivode ne. Kao ni svi krivci za Pakračku Poljanu.
To bi bilo pravedno. U nekim slučajevima čak i pravno utemeljeno. Mesić to nikad nije učinio. Hoće li učiniti Josipović? Izraziti žaljenje zbog hrvatskih zločina: počinjenih po nalogu države, uz znanje države, uz njezino odobravanje ili zaštitu. Protiv vlastitih građana i na njihovu sramotu. Sramotu koju još uvijek nismo isprali. Kao što ispiremo sramotu u Bosni i Hercegovini.